NJ 4.5.DIE WELT-UVIJEK S NJEM.POVIJEŠĆU

NJEMAČKA DIE WELT 4. V. 1999. Igra s Auschwitzom "Često su posljednjih tjedana doživjeli pohvale i izvan stranaka: slavna zgužvana Trojica. Kancelar kao i ministri vanjskih poslova i obrane djelotvorno su postavili na scenu sazrelu republiku. Njemačka vodi rat - i pritom ostaje, uza svu potrebnu svijest, čednija nego ikada. Unutarnja je politika doduše gotovo posve potisnuta u pozadinu, no zemlja i ljudi su odlučno, nepokolebljivo uz civilni ustroj republike. No ako se pomnije posluša, brzo se osjeti da samorazumljivo i nije baš tako samorazumljivo. U tomu ima poze. Poneki bi radije imali ministra vanjskih poslova koji bi manje demonstrativno pokazivao svoje brige. A neki se čude moralno utemeljenoj krutosti koja se svakim danom čini sve dublje urezanom u lice ministra obrane. Što ne valja u novom moralizmu koji je u njemačkoj politici ovoga stoljeća dovoljno često bio roba koja je nedostajala? Novost na visini: Rudolf Scharping upravo se izjasnio za raspravu o ratu koja je upravo u tijeku među intelektualcima - pomalo zapinjući i pomalo bez orijentacije. Protiv književnika i predsjednika akademije Gyoergya Konrada koji je osudio NATO-va bombardiranja, u dugačkom se prilogu latio obrane rata. Ljudska su prava u blještavom prvom planu, a argument je ključan: gdje se nepovrjedivost ljudi ne može osigurati bez oružja, mora biti iznuđena oružanom silom. Izbjegavanje te konsekvencije, kaže Scharping, za Nijemce bi značilo da ipak nisu naučili lekciju nacionalsocijalizma. Ministar obrane nastoji konkretan užas progona iskoristiti za svoju stvar. Pri tomu se ne može previdjeti da - iako protiv volje - računa na prepad. Od početka rata već je više puta bio sklon pretjeranom prikazivanju strahota, poigravao se estetikom užasa, stavljao na srce usporedbe s holokaustom. To nije znak zrelosti. Tko tako postupa, zapravo ne vjeruje u normalnost te republike. Apelira na spremnost za moralni višak, jer se boji da drukčije neće moći 'posredovati' njemačko trajno sudjelovanje u ratu. Sve dok se osobitim obvezama na moralnost iznuđuje njemačka spremnost da sudjeluje u operacijama NATO-a, u njemačkoj suverenosti nema ništa normalnoga. Više ispada kao obrnuta svijest. Kad Scharping govori o 'fašističkoj jezgri' Miloševićeve politike i točno postavlja usporedbu koju je u sporu povjesničara 'lijeva' strana zamjerila 'desnoj', u tome ima i nešto zla. Ne moramo biti protiv zločina zato što nas podsjećaju na fašizam, a time i na njemačku prošlost. Srcem i razumom morali bismo se zalagati protiv zločina, jer ljudima oduzimaju njihove živote i dostojanstvo. Osim toga nam nisu potrebna obrazloženja domaće izrade. Kome je uvijek i posvuda potreban njemački fašizam kao pozadina, na posljetku vodi obrnutu politiku samouzdizanja. Nekoć jedinstveni u zločinu, Nijemci sada trebaju biti jedinstveni u provođenju ljudskih prava. Takvo mišljenje ima u sebi nešto egocentrično, ima nešto od osobitog puta na kojem se strašna njemačka duša opet želi proglasiti lijepom. Da, treba nam 'compassion', sućut, suosjećanje. No to ne moramo oduševljeno obrazlagati. Ako se nađemo, kako nam to Scharping na žalost priopćava, u ekspresionističkoj prozi buđenja, samo ćemo dokazati da smo još uvijek oni razmaženi otočani, kako su nas često vrijeđali. Da su rat i sila pravilo, nama pošteđenima čini se užasnom novošću koju gorljivo trubimo u svijet - baš kao da smo prvi kojima se upalilo svjetlo. Gotovo pola stoljeća bili smo zaštićeni. To što smo sada pušteni u ružnu normalnost povijesti, ne treba nas ispunjavati novom sviješću" - piše Thomas Schmid u uvodniku lista.