DE-RAT NJEM FR-RAT I ISTINA-17. IV. NJEMAČKAFRANKFURTER RUNDSCHAU17. IV. 1999.Rat i istina"Istina je uvijek ugroženo dobro. Za izbijanja rata postaje prvom žrtvom. Tako i na Kosovu. Informacijski kanali su začepljeni, novinari
spriječeni ili istjerani. Vlada cenzura. Televizijske slike čija emotivna snaga može voditi u ratu, postaju manipulativno oružje koje tako jako određuje tijek rata kao i bombe i granate. Vojno utemeljeno potajno sitničarenje u otvorenim, informacija gladnim društvima, proizvodi nesporazume i nepovjerenje. A propaganda, taj bastard laži i izostavljanja, ori, zavodi i budi mračna sjećanja.U Europi je rat unatoč svim nadama, svim kalkulacijama o brzom pohodu oružjem na srpske agresore na Kosovu. Rat je i on sve više vlada našim životima. Još dajemo samo materijalne žrtve, ali spoznaja da vojna logika upravlja političkim konvojem i da su mirovni planovi zapeli, svakim novim danom rata dobiva hranu.Umiruje koliko se zapadne demokracije - nevoljko ušle u rat kako bi branile humanitarna prava dva milijuna kosovskih Albanaca - protiv represivnog režima u Beogradu bore s prisilnim djelovanjem i
NJEMAČKA
FRANKFURTER RUNDSCHAU
17. IV. 1999.
Rat i istina
"Istina je uvijek ugroženo dobro. Za izbijanja rata postaje prvom
žrtvom. Tako i na Kosovu. Informacijski kanali su začepljeni,
novinari spriječeni ili istjerani. Vlada cenzura. Televizijske
slike čija emotivna snaga može voditi u ratu, postaju manipulativno
oružje koje tako jako određuje tijek rata kao i bombe i granate.
Vojno utemeljeno potajno sitničarenje u otvorenim, informacija
gladnim društvima, proizvodi nesporazume i nepovjerenje. A
propaganda, taj bastard laži i izostavljanja, ori, zavodi i budi
mračna sjećanja.
U Europi je rat unatoč svim nadama, svim kalkulacijama o brzom
pohodu oružjem na srpske agresore na Kosovu. Rat je i on sve više
vlada našim životima. Još dajemo samo materijalne žrtve, ali
spoznaja da vojna logika upravlja političkim konvojem i da su
mirovni planovi zapeli, svakim novim danom rata dobiva hranu.
Umiruje koliko se zapadne demokracije - nevoljko ušle u rat kako bi
branile humanitarna prava dva milijuna kosovskih Albanaca - protiv
represivnog režima u Beogradu bore s prisilnim djelovanjem i
obrazloženjima. No problematično je glede oštrine koju rat
zahtijeva. Pri tom nisu sve pogrješke izrasle na vlastitom smeću.
Strukturni nedostatak demokracije, otvorenog društva s vladom koja
mora odgovarati parlamentu i javnosti, očit je prema represivnom
režimu. Vlastite vrijednosti zabranjuju beskrupuloznost i
bezobzirnost koje je Milošević dao svojim postrojbama i
pljačkaškim bandama kao ratni naputak. Stoga svaka NATO-va bomba
koja je pogreškom pala na civile, s pravom izaziva pravu raspravu u
zemljama NATO-a, koja bi mogla uništiti potporu ratu na Kosovu.
Pritom nesretnim pilotima nitko ne može predbaciti da su namjerno
gađali civile. A upravo to rade srpske postrojbe i bande svakoga
dana. Njihov ratni cilj je ubiti i prognati albanske civile. Dokaz
za tu tvrdnju daju stotine tisuća izbjeglica.
Kamere su brzo tu kako bi snimile žrtve NATO-vih bombardera, jer
Milošević dakako zna kakvo je djelovanje slika na Zapadu. A ono je
to veće što više zapadni političari izvješćuju namjerno ili
nemarno. Namjerno, jer se okrivljavanje refleksno prihvaća po
geslu: te poginule može samo protivnik imati na savjesti. Nemarno
ako javnost ostavljaju u uvjerenju da se radi o 'dobrom' ratu u
kojem naši napadi pogađaju samo 'zle', među koje ne pripadaju žrtve
srpskog ratovanja a naravno ni mi.
No ne postoji 'dobar' rat niti rat bez žrtava. Ionako graniči s
čudom što NATO do sada nije javio o poginulim vojnicima. Taj se rat
vodi zbog humanitarnih ciljeva a svakodnevno rastu dvojbe može li
ga se dobiti uloženim sredstvima ili samo povećava patnju ljudi
koje treba štititi.
Taj rat poput svakoga rata zahtijeva žrtve, i to osobito među
civilima. Budući da je tomu tako i budući da srpska vojska
beskrupulozno zlorabi civile kako bi zaštitila svoje oružje, izbor
ciljeva i mogućnosti djelovanja savezničkih zračnih snaga sve su
manje.
Na pitanja koja proizlaze iz tih činjenica moraju dati odgovore
naši političari i vojnici. Trijezne, koji po mogućnosti sadrže
gorke istine. Nikakvu retoriku koja bi kao opravdanje povukla
ultimativni užas poput genocida ili koncentracijskih logora i time
razbuktala emocije. Pa makar se ne mogu dokazati. I ne - to treba
jasno reći - brbljanja u talkshowu. Odgovorni političari - ministri
kao i oporbeni vođe - morali bi se poslužiti svojim iskušanim
mogućnostima informiranja kad izvješćuju o ozbiljnom slučaju kakav
imamo. Brbljanja stručnjaka o ratu na televiziji koja kobno
podsjećaju na razgovore u gostionicama, jednostavno su neukusna.
Na posljetku imamo i drugih problema osim idućeg kola savezne
lige.
Rat, čak i ako se može opravdati, čak ako je neizbježan, najgori je
instrument politike, jer ona time manje ili više daje ostavku. Kao
što zbog toga moramo ustrajati da politika što je moguće brže opet
prevlada, moramo ustrajati na pravim informacijama. To vrijedi i za
sadržaj i za oblik. Jer ako rat proguta istinu, progutat će i
vrijednosti zbog kojih se teška srca vodi" - piše Jochen Siemens.