NJ 14.4. FR -MIROVNI PLAN

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 14. IV. 1999. Umjetničko djelo mir "Može li se drugi korak napraviti prije prvoga? Koliko je poznato, ne. No ako se promatra sve veći broj diplomatskih inicijativa koje bi, uz uvlačenje UN-a i Rusije, trebale dovesti do budućnosti Kosova koja zaslužuje taj naziv, raste sumnja da se to umjetničko djelo upravo iskušava. NATO vodi rat protiv Jugoslavije, neobjavljeni rat kojega u mnogim glavnim gradovima Jugoslavije tako i ne nazivaju. To je rat koji savezu nije nametnut i koji krši postojeće međunarodno pravo. Rat kojega javnost zapadnih demokracija ipak uglavnom podupire jer su nacionalističko- ekspanzivni ciljevi vlade jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića pred vratima NATO-a i izazivaju rijeke izbjeglica u Europi koja srasta, što je neprihvatljivo. Dakle rat, ne iz gospodarskih interesa ili zbog obrane, nego za volju ljudskih prava i humanitarnih ideala u demokratskoj Europi. Možda je u tim uzvišenim motivima glavni razlog što se kosovski rat ne vodi bezuvjetnim zalaganjem koje je potrebno za pobjedu. No NATO mora pobijediti. To ne mora biti bezuvjetna kapitulacija Beograda, što su zahtijevali senatori u Washingtonu. No i pobjeda mora biti dovoljno jasna da Miloševića prisili na mirovni plan, koja će mu barem onemogućiti poseg za Kosovom, a izbjeglicama, kojih na stotine tisuća luta ili su izbjegli izvan zemlje, dopusti miran život u njihovoj domovini. NATO mora pobijediti i ako, to se ne smije prešutjeti, ne želi pasti u tešku krizu čije bi posljedice mogle biti transatlantsko otuđenje i trajna šteta za savez. Odlučan plan da dobije rat, NATO nema. On slijedi strategiju da Jugoslaviji iz zraka nanese štetu i nada se da će se vlada u Beogradu pokoriti. Nada se i što je moguće brže. Do sada ta strategija ne prolazi. Što više, stanje eskalira. Vrhovni zapovjednik NATO-a u Europi zatražio je na stotine novih borbenih zrakoplova. Borbeni helikopteri sa znatnim brojem kopnenih jedinica već su stigli u Albaniju. Borbe na albanskoj granici proširuju rat. Savez vojno ide u kopneni rat, unatoč svim suprotnim tvrdnjama. Budući da užasnuti i ratom iscrpljeni političari u NATO-vim glavnim gradovima to uviđaju, očajnički pokušavaju izraditi planove za mir, koji bi trebao spriječiti najgore s NATO-va stajališta, naime primjenu kopnenih postrojba u ratu. Fischerov mirovni plan želi uvući Ruse i UN. To je nužno i razumno. Provedba plana donijela bi Kosovu nadzirani mir i stvorila temelje za zaustavljanje užasne ljudske patnje. To je drugi, dobar i ispravan korak. No prvi, kako dokončati rat, i dalje je maglovit. Fischerov mirovni plan pretpostavlja da je Srbija dovoljno pogođena bombardiranjima, Milošević dovoljno demoraliziran da bi pristao na mir koji mu Kosovo izbija iz ruke. Bombardiranje se dakle mora nastaviti, čak pojačati, kako pokazuju zahtjevi generala. Milošević se u protekla tri ratna tjedna pokazao lukavijim od NATO- vih planera. Bombardiranja je beskrupulozno iskoristio da bi pripremljene i započete progone pretvorio u rijeke izbjeglica kakve Europa od Drugoga svjetskog rata nije vidjela. Njegovo će užasno djelo izgona uskoro biti dovršeno. Čak ako i pristane na mirovni plan, koji znači strane oružane snage na Kosovu, može li se s njim uopće sklopiti mir? Bi li njegov potpis bio vrijedan papira na koji bi ga stavio? Vrijeme je da zapadne vlade svojim narodima kažu pravu istinu. Rat može potrajati još dugo i postati kopneni rat. Predočeni se mirovni planovi pravim putem s Rusijom vraćaju UN-u. No neodređeni su i u najboljem slučaju znače zapadni angažman u osiguranju mira na Balkanu, što traje desetljećima i stoji milijarde. Ako Srbija odbije planove ili ako Milošević eskalira rat protiv Albanije ili protiv mađarske manjine u Vojvodini, prvi bi korak prema kraju rata imao duge i strašne posljedice. No ako Moskva prihvati mirovni plan, provodit će se na temelju rezolucije UN-a. Utoliko Fischerova inicijativa ide u ispravnom smjeru" - drži Jochen Siemens.