RU-SEGODNJA 7.4.RAT NA BALKANU

RUSIJA SEGODNJA 7. IV. 1999. Rat na Balkanu pretvara se u rat mitova "Ako je vjerovati službenim izjavama iz Beograda i iz Bruxellesa, rat koji se već dva tjedna vodi u Jugoslaviji, ima minimalne gubitke u živoj sili i tehnici: nakon svakodnevnih zračnih udara NATO-a po srpskim vojnim i civilnim objektima, Srbi su (kako se čini) izgubili 10 do 12 MIG-ova i oko trista ljudi (ne zna se koliko je od toga vojnika, a koliko civila). NATO-vci su za to vrijeme brojenjem otkrili manjak (i opet kako se čini) od 20 zrakoplova različitih vrsta, tri helikoptera i tri vojnika koji su na nepoznat način zarobljeni. No teško je vjerovati u potpunost i objektivnost te 'statistike', iz barem dvaju razloga. Prvo, nijedna od zaraćenih strana nije do sada predočila dokumentirane dokaze u obliku krhotina srušenih zrakoplova ili druge materijalne dokaze o vojnim pobjedama ili porazima (osim glasovitog pada F-117A i ostataka jednog MIG-29 za kojega se ne zna komu pripada). Drugo, čak i ako se dopusti mogućnost da su Srbi doista srušili dvadeset zrakoplova, od kojih je najmanje deset ratnih zrakoplova NATO-vih snaga, nije jasno kamo su nestali piloti. Generali iz ruskog stožera tvrde da su svi poginuli. No nešto je ipak trebalo pasti na zemlju, ili srpska protuzračna obrana ima tako jake rakete da pretvaraju F-16 u prašinu? Zato je priča o tobože srušenim trima NATO-vim helikopterima koji su pošli u pomoć jednom od pilota srušenih iznad Jugoslavije, potpuno nevjerojatna - njihove ostatke nitko nije vidio. Ništa manje nije zagonetno ponašanje suprotne strane, sila Saveza. Njima je dana naredba da ne priznaju nikakve gubitke, čak i ako su se dogodili. Očit je primjer priča s 'nevidljivim' F-117A: tek kada je srpska televizija prikazala njegove krhotine, predstavnici NATO- va stožera priznali su gubitak zrakoplova. Prije toga, gotovo pet sati, odlučno su opovrgavali vijest, tvrdeći da su te priče srpska promidžba. No to nije sve - za sada je službena inačica onoga što se na jugoslavenskom nebu dogodilo s uređajem vrijednim 54 milijuna dolara, tvrdnja da je zrakoplov pao sam, zbog tehničkoga kvara, a ne zato što ga je pogodila raketa. No nepoznata je sudbina letača F- 117A, zapovjednika američkih vojno-zračnih snaga Teda Richmonda. Zna se da se uspio katapultirati. Smatra se da su ga specijalne postrojbe NATO-vih snaga helikopterima uspjele noću pronaći i odvesti ga doslovno ispred nosa jugoslavenskih vojnika. No nitko do sada nije vidio zapovjednika Richmonda živog i zdravog. Moguća su dva tumačenja: ili ga skrivaju (nije jasno zbog čega) ili nije bilo nikakve operacije spašavanja pilota, a on se skriva negdje na području Jugoslavije. Tijekom trećega tjedna jugoslavenskog rata, u ruskom glavnom stožeru počelo se govoriti o 'stanovitim proturječjima' u informacijama koje dolaze s područja sukoba. Uostalom, problemi glavnog stožera s točnim podacima nisu od jučer - njegove procjene, primjerice, o krilatim raketama koje su srušili Srbi, kreću se od 30 do 40. K tome je glavni stožer još uvjeren da je jugoslavenska protuzračna obrana uništila desetak NATO-vih zrakoplova F-16 i F- 18, a taktika sudjelovanja snaga protuzračne obrane u odbijanju zračnih napada - neobična pasivnost - jednostavno je savršena u uvjetima takvog rata. Ipak, ruski vojni dužnosnici ne iznose nikakve iscrpne podatke koji bi izazivali barem nekakvo povjerenje. Očito i sami imaju ozbiljnih problema s dobivanjem takvih podataka. Time se, uostalom, može protumačiti i slanje izviđačkog broda 'Liman' u Jadransko more - njegova zadaća nije samo praćenje i prisluškivanje NATO-vaca, već i provjera istinitosti podataka koje Beograd daje Moskvi. No informacijski vakuum koji su stvorile i vješto podržavaju sukobljene strane, ne tiče se samo vojnog djelovanja u zraku nad Jugoslavijom, već i posljedica bombardiranja. Srbi su za prva dva tjedna rata, iz samo njima poznatih razloga, odbijali davati potpune podatke o razmjerima uništavanja i točnosti raketiranja i bombardiranja. Tako su proigrali prvu fazu promidžbenog rata. No drugu mogu dobiti - jučerašnja izjava jugoslavenskih vlasti o prekidu bojnog djelovanja na Kosovu 6. travnja u 22,OO sata, genijalan je odgovor na upozorenje NATO-vih generala o najjačem napadu na Jugoslaviju u noći sa 6. na 7. travnja koje je stiglo nekoliko sati prije. Potez je vrlo istančan i stoga što je upravo tih dana u Rusiji primijećen ozbiljan preokret u raspoloženju političke elite koja uglavnom više ne nastoji na žurnoj otpremi najnovijeg oružja Beogradu. Poslavši loptu u NATO-vo polje, Milošević - kako se god budu razvijali događaji ovih dana - ima diplomatsku prednost. Bez obzira što je primirje na Kosovu, koliko se može shvatiti, Beograd proglasio samo za vrijeme proslave pravoslavnog Uskrsa", kaže se u napisu Aleksandra Voreckog.