NJ 30.IV./1/2.V.TAZ:ROĐEN NOVI NATO

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 30. IV./2. V. 1999. Straža bogatih "Pedeset godina nakon osnivanja, NATO prvi put vodi rat protiv suverene države. Iako često ispisivana povodom jubilarne proslave u Washingtonu, ta rečenica nije točna. Doduše, u Washingtonu je prije pedeset godina osnovana organizacija koja je nazvana NATO, ali ona ne ratuje danas protiv krnje Jugoslavije. Savez, osnovan prije pedeset godina u Washingtonu, danas je mrtav. Nije baš jednostavno navesti dan smrti: jasan je samo početak kraja. Kada je 9. studenog 1989. u Berlinu pao Zid, počelo je i umiranje NATO-a. Nakon raspada Varšavskoga pakta, organizacija koja je osnovana 1949. kao protukomunistička zaštitna zajednica, kao vojna ruka kapitalističkih demokracija čija je zadaća suzbijanje komunizma, postala je jednostavno suvišna. NATO koji danas vodi rat nema više gotovo ništa zajedničkog s prvotnom organizacijom. Stoga je koncept buduće strategije saveza, netom prihvaćen u Washingtonu, puno više od obične sljedeće faze u razvoju prvotnoga saveza - u biti je riječ o osnivanju novog vojnog saveza. Između pada Zida i postavljanja temelja za novi NATO proteklo je točno deset godina. Tih deset godina čini teško probavljivu pouku iz realpolitike, koja je jedan od razloga što novi NATO danas vodi rat. Nije puki slučaj što taj novi NATO bombardira čak i prije nego je službeno registriran. Za razliku od stare organizacije, koja je uz prijetnju propasti imala značaj organizacije za sprječavanje rata, novi je NATO organizacija koja bi trebala moći ratovati. Posrijedi nije moralna ocjena - navedena tvrdnja tek opisuje njegovu promijenjenu funkciju. Perverzna logika nuklearnoga rata četrdeset je godina sprječavala da se hladni pretvori u vrući rat. NATO je trebao osiguravati ravnotežu straha. No, padom Berlinskoga zida nestao je i strah od apokalipse. Nakon spuštanja poklopaca na silosima za međukontinentalne rakete i brisanja podataka o njihovim ciljevima, pripremljen je teren za novu bitku. Ratovi u dobu atomskog zastrašivanja imali su zapravo karakter ratova namjesnika koji nisu smjeli eskalirati preko određene točke. To je vrijedilo za Bliski istok i za Indokinu. Otkad se prijetnja uzajamnim atomskim uništenjem povukla u pozadinu, ta suzdržanost više nije nužna. NATO je dobio ratovanje kao teoretsku opciju. Deset godina kasnije NATO je toliko preobražen, transformiran i obdaren novim oblikom da je i praktički osposobljen za ratovanje. Iako možda zvuči cinično, NATO danas ratuje protiv krnje Jugoslavije u prvom redu zato što to može a ne zato što je Milošević prevršio mjeru, kao što nas netko pokušava uvjeriti. Odluke o stvaranju novoga NATO-a, sposobnog za vođenje rata, donesene su početkom devedesetih godina. G. 1991. NATO nije ukinut zbog birokratske tvrdokornosti i zajedničke želje važnih europskih i američkih političara i industrijalaca o očuvanju te veze između SAD i Europe. Izvan toga vladala je gola pomutnja. Nakratko se za vrijeme tada još KESS-ova summita u Parizu, kada je Gorbačov pokušavao pridobiti potporu za gradnju nove europske kuće, činilo čak da je moguće politički organizirati mir u Europi. Nakratko se činilo da su svi izvukli pouku iz prijetnje totalnim uništenjem te da su spremni vojnu prijetnju zamijeniti sprječavanjem sukoba i globalnim mehanizmom posredovanja u sukobima. UN su doživjeli kratko razdoblje procvata, a OESS je trebao štititi mir u Europi. Nije samo Zapad kriv što ta povijesna prilika nije iskorištena za izgradnju istinskih novih struktura. Za mnoge krvave sukobe - ponajprije one na području bivšeg Sovjetskog Saveza - nije odgovoran Zapad. No, odlučujuće bitke na putu prema novom NATO-u nisu bili građanski ratovi na Kavkazu ili u Somaliji. Odlučujući događaji bili su rat u Zaljevu II i izbijanje rata između Srbije i Hrvatske. Kad su stvari uistinu postale ozbiljne te kad se pojavila mogućnost da novi mehanizam rješavanja sukoba utječe i na zapadne interese, SAD su kao vodeća sila jasno istaknuli da ne prihvaćaju međunarodni mehanizam za rješavanje kriza već da se kao ultima ratio uzdaju samo u svoje oružje. Prije izbijanja rata u Zaljevu II Gorbačov je bio spreman surađivati sa SAD i Europom bez ikakvih preduvjeta. Primakov je kao njegov posebni izaslanik otputovao u Bagdad kako bi Sadama Huseina potaknuo na kompromis. U Vijeću sigurnosti UN pregovaralo se bez predaha. Još je moguće spekulirati o pitanju nije li zajednički pritisak svih važnih sila ipak mogao potaknuti Sadama na povlačenje iz Kuvajta. SAD su željele da odluka bude donesena na bojnom polju, a Rusi su prvi put nakon završetka hladnog rata bili suočeni s nemoćnom spoznajom da su njihovi interesi od drugorazrednoga značenja. Rat su vodili SAD i Britanci, a NATO u to vrijeme još nije bio spreman za angažman. Rat u Jugoslaviji zatekao je ostatak Europe u najnepovoljnijem mogućem trenutku. Rasprava o novim strukturama zajedničke sigurnosti u Europi upravo je započela kada su srpski vođa Milošević i hrvatski nacionalist Tuđman odlučili da je kucnuo trenutak za stvaranje njihovih vlastitih država. Zapadnoeuropska unija bila je nemoćna pri suočavanju s tim izazovom; OESS, koji je mogao djelotvorno intervenirati, nije još postojao a NATO je još uvijek tugovao zbog gubitka ruske prijetnje. No, na kraju su Europljani na istočnom i zapadom dijelu kontinenta zaključili da je NATO-va vojna zaštita jedino sigurno utočište. Rasprava o sprječavanju sukoba već je zatrta u začetku prije no što je i otvorena mogućnost za razvoj struktura za sprječavanje sukoba u Europi. Kad se pokazalo da ni plave kacige UN ne mogu prekinuti pokolje u Bosni (odnosno da nisu za to osposobljene), kucnuo je trenutak za nastup novog NATO-a. Taj je proces sada dovršen. Novi je NATO oblikovan i spreman je i sposoban voditi rat. Raspravu o pitanju je li taj novi NATO nešto poput naoružane ruke amnesty internationala moguće je shvatiti samo u kontekstu oporavka te organizacije na jugoslavenskom bojištu i samo u Njemačkoj. Geslo 'Nikad više Auschwitz' kao obrazloženje NATO-va ratnog angažmana tipična je njemačka rasprava. Rasprava o načelnim pitanjima poput onog o mandatu UN-a za buduće NATO-ve angažmane također se vodi samo u Njemačkoj. Razvoj događaja odavno ju je pregazio, kao što pokazuje washingtonski dokument, prihvaćen povodom proslave 50. godišnjice NATO-a. UN ne dodjeljuju mandate NATO-u. U slučaju sukoba bit će pokrenuta nastojanja oko konsenzusa u Vijeću sigurnosti UN, ali će veto Rusije i Kine na kraju biti sa žaljenjem stavljen ad acta. Stoga reforma UN više nije ni važna za Sjedinjene Države. Isto vrijedi i za zemljopisno područje koje NATO smatra sastavnim dijelom sfere svog utjecaja. Na kraju krajeva, euro-atlantski prostor obuhvaća sve što dotiče interese članica NATO-a - počevši od takozvanih država-nitkova do zaštite dostave nafte. NATO će ubuduće smatrati izazovom sva zbivanja koja ugrožavaju bogatstvo i sigurnost, dakle zaštitu bogatstva Prvog svijeta, uglavnom podudarnog s područjem pod mjerodavnošću NATO-a. Protiv tih će čimbenika NATO biti spreman po potrebi upotrijebiti i vojnu silu. Odluka o tome kada će i kako ta sila biti primijenjena bit će pragmatično donošena od slučaja do slučaja. Iako na Kosovu intervenira u korist ugrožene manjine, novi je NATO sve drugo samo ne oružana sila koja intervenira za ljudska prava. Novi je NATO straža bogataša ovog svijeta", zaključuje Juergen Gottschlich.