US WP 4. V. MANJINE I SUVERENOST

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 4. V. 1999. Nova Kosova "Svijetu je bolje da se navikne na ono što se događa na Kosovu jer to navješćuje budućnost. Treba temeljito razmotriti našu politiku dok promišljamo o pitanjima manjina, granica i nacionalne suverenosti. Jednostavna je stvarnost da će u sljedećem stoljeću manjine biti sve manje spremne živjeti unutar granica - koje im je samovoljno dodijelila povijest - ako se uvjeti čine nepodnošljivima. Više nego ikad prije, one će tražiti svoj glas u pitanju koji narodi njima vladaju i kako. Mnoge države koje jednostavno primjenjuju silu osuđene su na urušavanje", piše bivši potpredsjednik Vijeća za nacionalno obavješćivanje u CIA-i Graham Fuller. "No ključ će biti dobro upravljanje: ako države ne mogu osigurati dobro upravljanje, njihove bi manjine mogle potrošiti nešto krvi ili novca da postignu maksimalnu autonomiju ili neovisnost. Izazov za svijet tad postaje: koliko će se se uporno zajednice zemalja boriti da očuvaju granice i teritorijalnu suverenost država koje su okrutne, nesposobne ili neuspješne? Naš međunarodni poredak počiva na suverenosti zemalja i 'nepovrjedivosti' granica - to jest, dok granice ne budu promijenjene ovim ili onim događajem. Granice se općenito tretiraju s poštovanjem. Ipak, kako objasniti Tibetancu da se od njega zahtijeva da živi u granicama Kine, koja provodi kulturocid, jednostavno zato što je britansko carstvo potpisalo ugovor s dinastijom Ch'ing stvarajući tampon protiv ruskoga carstva? Takvi argumenti su prilično nadrealni ljudima koji trpe zlostavljanje ili su im uskraćena prava zbog tiranskog vodstva. No to nije moralna rasprava. Govorimo o činjenicama, o spremnosti manjina u sljedećem stoljeću da trpe loše upravljanje u svijetu punom govora o demokratizaciji, globalizaciji, građanskom društvu, nevladinim organizacijama, ljudskim pravima, poroznim granicama i sve višim UN-ovim normama. Kako dugo možemo očekivati da će manjine prihvaćati neprihvatljiv status quo? One taj problem upravo stavljaju na naš prag. Istina, mnogo se poredaka neće mirno predati. Uvijek možete uzeti u službu Sadama Huseina da u beskraj obuzdava potlačene manjine. No svaka zemlja koja ide tim putem također se osuđuje na to da bude parija, zaglibjela u tiraniji, iscrpljena unutarnjim sukobom, terorizmom i borbom. Inozemna ulaganja, međunarodna nazočnost ili čak turizam neće im se približavati. Velik broj opakih ili nesposobnih poredaka bit će upozoreno: ili vodite sustav koji je dovoljno privlačan cijelom narodu, uključujući i manjine, ili se suočite s posljedicama; svijet vas neće spašavati. No tko tada ima 'pravo' na državu? Svatko? Odgovor je u osnovi potvrdan, svi oni koji ju dovoljno snažno žele. Loše upravljanje snažan je poticaj. No neće svatko željeti državu. Jugoslavija ili Sovjetski Savez savršeno su valjane zamisli kao takve, ako takvi konglomerati uspijevaju. No ne kad su stvoreni silom i kad ne uspijevaju osigurati primjereno vladanje. Tu imamo zatvoren krug. Velik će se broj despotskih država vjerojatno u prvoj fazi raspasti u manje etničke jedinice. Zatim će se te nove etničke jedinice svijeta vjerojatno sporazumjeti o udruživanju na nove načine, s novim partnerima, no sljedeći put dragovoljno i s dogovorenim pravima unutar saveza. Europa je sad upravo takva zajednica, i države se trse da joj se priključe. (...) Proces zemalja koje se raspadaju i naroda koji se ponovno udružuju neće biti uredan. No što je druga mogućnost? Prisilni koncentracijski logori naroda? Tko vjeruje da možemo opet sastaviti Jugoslaviju? Želi li se Zapad sad obvezati da pokrene nebo i zemlju kako bi očuvao raspadajuće države i granice katastrofalnih država? Mora li Irak ostati zajedno ako ga je povijest uništila? Bojim se da je ovaj proces raspada u Jugoslaviji tek početak. Hoće li se Turci opametiti u vezi s načinom na koji postupaju s Kurdima? Jesu li Indonezija ili Afganistan još održivi? A granice dobrog dijela Afrike, budući da su njihovi narodi beznadno podijeljeni samovoljnim kolonijalnim granicama, također će teško opstati. Naravno, nacionalno samoodređenje na zahtjev ne može biti slogan naše vanjske politike. No mi trebamo međunarodnu skupinu - umnogome poput Amensty Internationala - da stavimo države na popise upozorenja, države kojima prijeti opasnost raspada. 'Bračno savjetovalište' s različitim tehnikama - regionalna autonomija, federacija, prava manjina, može biti od pomoći. Što god je potrebno. No to možda neće djelovati u mnogo slučajeva. Tamo će međunarodni poredak pokazati veću mudrost u učenju kako omogućiti razvode nego u obrani zlih vladara i njihovih samovoljnih granica, vladara koji su svojom politikom proigrali svoje 'pravo' na neprijepornu suverenost. Neuredno? Da. No nije li tako i sada?"