ŠV 26.IV.NZZ: BIH U VIJEĆE EUROPE

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 26. IV. 1999. Bosna - članica Vijeća Europe? "Ulazak srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država u Vijeće Europe bio je već u nekoliko slučajeva kontroverzan. U slučaju Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština iznijela je krajem travnja u prvom redu negativnu napomenu da se ta zemlja još suočava s golemim problemima u procesu izrastanja u državnu tvorevinu s djelotvornim tijelima vlasti na razini jedinstvene države. Dva takozvana entiteta koja tvore bosansko-hercegovačku državu - riječ je o bošnjačko-hrvatskoj federaciji i o republici srpskoj - funkcioniraju pak podnošljivo. Oni obuhvaćaju manje-više područja uz granicu koja je krajem rata razdvajala neprijateljske vojske, a ta okolnost, naravno, ne olakšava jačanje identiteta jedinstvene države. Zagovornice i zagovornici skorašnjeg pristupa BiH u Vijeće Europe možda će stoga prigovoriti da današnja Bosna ne može biti proglašena odgovornom za strukture koje je toj zemlji manje ili više propisala međunarodna zajednica. U svakom slučaju, određenu ulogu trebalo bi odigrati i sadašnje raspoloženje u zemlji: naime, Bosni trenutačno prijeti novi val iseljavanja. Mnogi ljudi koji nisu otišli iz zemlje - nisu nacionalistički orijentirani i ostali su za vrijeme rata u Bosni - odbacuju danas nadu u normalizaciju prilika. Time će Bosna izgubiti upravo one snage koje su jako važne za njezinu obnovu. Činjenica da je Vijeće Europe otvorilo svoja vrata svim državama nasljednicama bivše Jugoslavije osim Bosni i SRJ, dakle da je Bosna strpana u isti koš s očito daleko problematičnijom Srbijom, zasigurno izaziva veliko ogorčenje kod nekih od tih ljudi. Daytonski mirovni sporazum iz g. 1995. proglasio je Europsku konvenciju o ljudskim pravima (EMRK), dakle jedan međunarodnopravni sporazum, temeljnim zakonom bosanskohercegovačke države. Time je u Bosni omogućena izravna primjena prava zajamčenih spomenutom konvencijom, iako istodobno nije osigurana i primjena zaštitnog mehanizma, također stvorenog tim dokumentom. Na taj je način isključena mogućnost prizivanja Europskog suda za ljudska prava. Umjesto njega, Daytonski sporazum predviđa posebni mehanizam provedbe ljudskih prava, pri čemu bi posljednja instanca, mjerodavna za obradu prigovora, trebala biti 'komora za ljudska prava'. Pritom valja napomenuti da je riječ o nacionalnoj instituciji, koja uz Bosance obuhvaća i osam međunarodnih sudaca. Bosna je jedina zemlja u kojoj je moguće izravno pozivanje na prava, zajamčena EMRK-om, ali ne i na Europski sud. Naime, EMRK mogu formalno potpisati i ratificirati samo članice Vijeća Europe. Danas iz ratifikacije obvezno proizlazi djelokrug suda za obradu pojedinih žalbi. Time pristup Bosne i Hercegovine Vijeću Europe postaje pretpostavkom za normalizaciju u tom smislu što je Europski sud posljednja instanca, mjerodavna za procjenu povreda, zajamčenih 'njegovom' konvencijom. Američko ministarstvo vanjskih poslova već je dva puta u ime Vijeća Europe zauzelo stav o pristupu Bosne i Hercegovine toj zajednici. Na početku spomenuto temeljno pitanje američka je diplomacija popratila ocjenom da odgoda pristupa pruža bolje perspektive. Prije pristupa Vijeću Europe Bosna mora provesti preporuke daytonskim sporazumom stvorenih institucija, vezane za ostvarivanje ljudskih prava, navodi Washington. Pristup Vijeću Europe mogao bi dovesti u pitanje rad tih institucija budući da Bosanska komora za ljudska prva uglavnom obavlja istu fukciju kao i Europski sud za ljudska prava, tvrdi Washington. Je li moguće da poseban interes State Departmenta u tom pitanju i njegovo stajalište odražavaju razlike u mišljenjima o metodici provedbe ljudskih prava, koje su oduvijek postojale na relaciji Europa-SAD? Otkada su Ujedinjeni narodi prije 50 godina donijeli Opću deklaraciju o ljudskim pravima, širom svijeta pokrenut je proces zbijanja redova u zaštiti ljudskih prava. Pritom valja napomenuti da taj proces kreće od čiste deklaracije u smjeru međunarodnopravno obvezujućeg sporazuma, od čisto političkog zahtjeva za poštivanjem ljudskih prava do pravnog zaštitnog mehanizma i individualnih žalbi, a njegova je posljednja konzekvencija svjesna odluka pojedinih država o žrtvovanju dijela suvereniteta u korist međunarodnog sudskog tijela. S time je povezan i proces razvoja od bilateralnog prema multilateralnom postupku. Taj je proces najviše napredovao u Europi; već 1950. taj je kontinent usvajanjem EMRK preuzeo vodeću ulogu u svijetu u tom pogledu. Sjedinjene Države pak posebno dosljedno odbacuju žrtvovanje dijela vlastitog suvereniteta i stoga se ne priključuju međunarodnopravnim instrumentima koji predviđaju zaštitni mehanizam s mogućnošću podnošenja individualnih žalbi. Naime, SAD ne priznaju ni fakultativni protokol u okviru Saveza UN za zaštitu prava državljana i političkih prava, baš kao ni interameričku konvenciju o ljudskim pravima, koja za cijeli kontinent predviđa približno isti zaštitni sustav kao i EMRK. Isto to stajalište objašnjava i američke ograde u vezi s međunarodnim kaznenim sudom, koncipiranim prošle godine u Rimu. U raspravi o stanju u Bosni trebalo bi u vezi sa stajalištem SAD o perspektivi pristupa te zemlje VE uzeti u obzir spomenutu temeljnu transatlantsku razliku u mišljenjima. Nadalje, od Bosne ne bi trebalo u vezi s prijamom u Vijeće Europe tražiti više nego što je ranije traženo od ostalih kandidata. Bude li u skladu s prijedlogom Washingtona od Bosne zatražena realizacija preporuka institucija za provedbu ljudskih prava, stvorenih na temelju Daytonskog sporazuma, Bosna će morati već prije prijama u VE provesti u praksi prava, zajamčena EMRK. Ostali kandidati morali su se pak samo obvezati da će ratificirati EMRK nakon pristupa VE. Općenito gledano, danas se Europa sve više suočava s pitanjem koliko odlučno namjerava njegovati vlastitu tradiciju provedbe ljudskih prava. Ta je tradicija već odavno definirana EMRK, a u međuvremenu je i potvrđena 11. dodatnim protokolom, koji je ponovno ojačao proceduru provedbe prava. No, pravna definicija i svakodnevna praksa nisu same po sebi dovoljne; tradicija mora biti jasno određena prema van i primjereno politički zastupljena. Ne smije biti žrtvovana neodređenoj predodžbi o takozvanim 'temeljnim zapadnim vrijednostima' ako ozbiljna i objektivna analiza pravnih i političkih čimbenika rezultira spoznajom da unutar Zapada postoje različite i potpuno suprotne zamisli o metodici zaštite ljudskih prava. Odustajanje pojedinih država od dijela vlastitog suvereniteta u korist međunarodnog sudskog tijela u sferi ljudskih prava središnje je obilježje europske pravne i državne kulture te bi iznimke u odnosu na to načelo trebale biti dopuštene tek u krajnjoj nuždi. Sigurno je dopušteno poći od pretpostavke da je ta nužda nastupila u završnoj fazi rata u Bosni 1995. No, danas je moguće iznova raspravljati o situaciji u toj zemlji, pri čemu valja uzeti u obzir ne samo prilike u Bosni već i njihov utjecaj na cijelu Europu: upravo u vezi s integracijom novih članica, čiji je pristup bio kontroverzan, dugotrajno izvanredno stanje u Bosni u sferi provedbe ljudskih prava moglo bi se pokazati opasnim presedanom. Naime, izravna primjenjivost prava, zajamčenih EMRK - doduše, popraćena ukidanjem mjerodavnosti Europskog suda za ljudska prava - dodiruje sasvim načelno pitanje žrtvovanja dijela suvereniteta. Upravo u tome leži jedna od teškoća, vezanih za provedbu standarda VE: sve dok određena članica priznaje svoju obvezu uvođenja tih standarda, nalazi se zajedno s VE na putu razvoja. Provedba tih standarda postaje pak problematična kad određena država u potpunosti odbija prilagodbu određenim standardima, pozivajući se pritom na svoju posebnost i na svoj suverenitet. U tom kontekstu predstojeća strassburška rasprava o Bosni i Hercegovini mogla bi biti jako osjetljiva budu li uz aktualne argumente svakodnevne politike spomenute i načelnije - posebno pravno-političke - spekulacije", upozorava Gret Haller, pučka pravobraniteljica za ljudska prava u Bosni i Hercegovini i švicarska veleposlanica pri VE, koja će se kandidirati i za budući položaj povjerenika za ljudska prava u VE.