ES - 4. V. - EL PAIS -NASILJE U SAD-U

ŠPANJOLSKA EL PAIS 4. V. 1999. Drugi rat današnjice "Svaka velika sila nastoji nasilno djelovati u svojim vanjskim akcijama, prikriveno ili otvoreno ratobornima. Ne želim sada ulaziti u razloge. Ako ostavimo po strani neumjesne usporedbe, to su činili i SAD i SSSR. Kao mladi student proživio sam u New Yorku dio produljene američke intervencije u Vijetnamu, strašni rat za američki narod, jasno, i za vijetnamski narod, na koji je izvršena masovna agresija. Zbog svoga trajanja i posebno odvratnoga karaktera, što su hrabro izrekle tisuće američkih mladih, vijetnamski je rat bio najgori rat moga naraštaja, a doživjeli smo ga samo preko medija i demonstracija. Zaljevski je rat izazvao sam Sadam svojim napadom na Kuvajt, gubeći zanimljive prvotne dobitke, a o ratu u Jugoslaviji izjašnjavamo se na različite načine za posljednjih nekoliko tjedana. Priznajem da, iako se neprestano brinem i za Kosovo, ovih dana kod mene puno više žmaraca izaziva unutarnji rat u SAD-u, tj. povremeni pokolji, sve češći i krvaviji, u školama. Moglo bi se učiniti da su neki američki mladići (koliko njih?), u nemogućnosti da izvezu nasilje (ono u Jugoslaviji tek je počelo) odlučili operirati po svojoj kući. Uvijek je u SAD-u bilo nasilja. Kad sam prije dvadeset i nešto godina studirao na sveučilištu Columbia, prva pouka koju sam dobio od profesora međunarodnoga prava bila je da u džepu uvijek moram imati 20 do 30 dolara kako bih ih mogao dati dežurnome narkomanu koji me napadne, jer mogao bi se razbjesniti ako ne budem imao ništa kod sebe i mogao bi me izrezati nožem. Mnogo godina kasnije, Felipe Gonzalez reći će da više voli opasnost od uboda nožem u njujorškom metrou nego moskovsku sigurnost 'sui generis'. U stvari, jedini napad koji sam pretrpio u dvije godine bio je napad nostalgije zbog napuštanja nezamjenjive okoline u trenutku kad sam odlučio vratiti se u Španjolsku, onoga mjeseca kad je umro Francisco Franco. Četvrt stoljeća kasnije stvari su se toliko promijenile da bi se sada američko društvo moglo nazvati zabrinjavajuće nasilnim. Znam da mir vlada u mjestima kao što su Vermont, Oregon i Maine, i mnogim drugima, ako baš hoćete. Za sada. No, nije li se sve do prije neki dan i Littleton u am. saveznoj državi Kolorado mogao smatrati mirnim mjestom? Ako uzmemo u obzir medijsku osmozu koja svakome Amerikancu omogućuje da doručkuje s tim slikama, tko jamči da se nešto slično neće dogoditi već sljedećeg tjedna i negdje drugdje? Kad je za tolike adolescente ubijanje šport kojim se bave na svom kućnom računalu, kad tolikima industrija nudi filmove, igre i glazbu čija je jedina tema komadanje drugih adolescenata, djece i odraslih, ne treba se čuditi da neki od njih žele znati kako se to radi i u stvarnosti. Prolaze me trnci kad čitam ove podatke: prema FBI-u, u oružanim napadima svake godine umire 36 tisuća osoba. Od toga broja, svakoga dana gine i 13 adolescenata mlađih od 19 godina. Godine 1998. 2 tisuće učenika isključeno je iz škole zato što su u nju dolazili naoružani. U cijeloj državi ima više prodavaonica oružja nego benzinskih crpka, a u većini američkih saveznih država puška ili pištolj može se kupiti i poslije pokazivanja obične vozačke dozvole. Od jedanaest najpopularnijih videofilmova od 1. travnja ove godine, sedam njih prikazivalo je krajnje nasilje. Bolesno društvo? Kulturalni problem? Sasvim sigurno, društvo koje dopušta da se njegovi mladi tako lako naoružavaju ne može biti zdravo. Hoće li se na vrijeme trgnuti? Nalazimo se pred trenutkom kad će, umjesto da se a priori spriječi prodaja oružja, to društvo smatrati normalnim da se u škole postave detektori za otkrivanje oružja i kad će se, nakon nekog pokolja u školi, svi hvatati za glavu i pitati zašto ta škola nije imala detektor metala. Famozna 'Udruga za oružje' predlaže 'naoružavanje profesora jer će to smanjiti broj žrtava', a jedna od mjera (ima i pametnijih mjera) koje je predložio Clinton jest da se smije kupiti samo jedan komad oružja mjesečno. Jasno je da se moraju trgnuti što prije", piše Emilio Menendez del Valle.