NJ 3.5.FAZ-CILJEVI ZAPADA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 3. V. 1999. Ciljevi Zapada "Oružane snage NATO-a već šest tjedana bombardiraju Jugoslaviju. Nitko nije vjerovao da će se kaznena akcija usmjerena protiv Miloševićeve politike tlačenja i progona na Kosovu razviti u dugotrajan zračni rat. Kaznena akcija ili rat: to je u svakom slučaju akcija vođena s ograničenim sredstvima i na ograničene ciljeve, iako vojna eskalacija zahtijeva žrtve među civilnim stanovništvom. To je akcija u kojoj se Zapad ne bori za svoje interese nego za svoje ideale, za ljudska prava kosovskih Albanaca. Stoga se taj rat vodi ozbiljno, unatoč svim štetama, suzdržano, bez želje da se protivnika uništi. Ta je suzdržanost čudnovato baš u njemačkoj raspravi, popraćena eskalacijom moralnih obrazloženja. Nije dovoljno žigosati kršenja ljudskih prava najgore vrste koja je počinila srpska soldateska nad Albancima na Kosovu (kao ranije u Hrvatskoj i Bosni). Stanje se uspoređuje s tridesetim godinama, priziva se borba protiv fažizma - kao da velikosrpski nacionalizam i Miloševićev jugokomunizam nisu bili dovoljno zli - izranjaju imena poput 'Auschwitza' i 'Hitlera'. Razumljivo je da vlada u čijim su redovima pacifisti, s koalicijskim partnerom koji u svojem programu striktno odbija borbene akcije Bundeswehra, za taj rat treba jake razloge - na posljetku uvjerenje da se na Kosovu izvlače pouke iz vlastite povijesti. No moralni su superlativi opasni, jer naginju na 'sve ili ništa' izvan svih političkih odmjeravanja. Da bi opravdao svoju akciju, a da se ne sruši križarski mentalitet ili da se rezignirano ne traži mir pregovorima po svaku cijenu nakon što se progoni kosovskih Albanaca nisu mogi spriječiti, Zapadu moraju biti jasni njegovi ciljevi. Do danas odgovorni zatvaraju oči pred činjenicom da je gotovo isključeno da se taj sukob može svršiti nekim sporazumom poput onoga iz Rambouilleta. Poslije strahota na Kosovu, od Albanaca se to više ne može zahtijevati. Zapadni se političari moraju pitati žele li daljnje pregovore s predstavnicima Miloševićeva režima. A u Jugoslaviji na daleko i na široko nema nikoga tko bi imao razumijevanja i snage izvesti Srbiju iz katastrofalne politike proteklog desetljeća. Zapad mora ponajprije razmišljati o tomu što želi postići poslije svršetka borbenih djelovanja. Humanitarni je cilj neprijeporan: stotine tisuća prognanih moraju dobiti mogućnost povratka u domovinu, kako bi tamo mogli sigurno živjeti. Uvjet za to je međunarodna zaštitna postrojba, posljedica će vjerojatno biti da Kosovo više ne može ostati dio Srbije. Ako Crna Gora poslije ovoga rata više ne želi ostati u jugoslavenskom državnom savezu, to također treba prihvatiti i poduprijeti. Vrijeme je da se povuku konzekvencije iz proteklih deset godina. Najvažnija glasi: s velikosrpskim, nacionalkomunističkim Miloševićevim režimom na Balkanu nema mira. Od Slovenije na sjeveru do Kosova na jugu, diktator je izazivao ratove. Da sada nije zaustavljen, prije ili kasnije prenio bi vatru u Crnu Goru, u Vojvodinu, u Sandžak s većinskim muslimanskim stanovništvom u Novom Pazaru ili preko granice u Makedoniju. Kompromisi s Miloševićem nemaju smisla: sporazumi s njim nisu spriječili ratove, nego su ih samo odgodili - vremenski i lokacijski. Škrta formula koju rabi NATO, da se rat vodi protiv beogradskog režima a ne protiv srpskog naroda, jamačno prikriva da se problem ne može riješiti s Miloševićem. Takozvana oporba u Beogradu vuče svoju energiju osobito iz ultranacionalističkih mržnja (Šešelj) ili torbari sa zbrkanim zamislima (Drašković) koje se također napajaju na velikosrpkskim izvorima, iako su obojeni vjerski ili monarhistički. Demokratska oporba postoji samo kao razbijena skupina. Rat kojega vodi NATO mora stoga imati za cilj i to da Srbiji, čije je stanovništvo očito velikim dijelom opsjednuto nacionalističkim ludilom i pretjeranom mitologijskom sviješću, oduzme vojna sredstva kako se u bačvi baruta Balkanu ne bi i dalje igrala vatrom. Kad se to postigne, u regiji još dugo neće biti nikakvog 'novog poretka'. Ali bez Miloševića, sa Srbijom koja je u pravom smislu riječi stavljena u svoje granice - i zemljopisno kao i vojno - barem bi postojala mogućnost da se razumno pregovara o takvom novom poretku. Humanitarnu, gospodarsku i političku pomoć morale bi dobiti ponajprije one države koje su trpjele pod srpskim ekspanzionističkim ludilom. Drukčije rečeno: oko gospodarski propale, vojno ponižene i politički nemirne Srbije, treba stvoriti što je moguće stabilnije okružje. Tu bi kao putokaz mogla poslužiti uzrečica 'europeizacija Balkana'. Može li i hoće li Srbija sudjelovati u tom razvitku, bila bi njezina odluka. Zapad je Srbiji ovim ratom pokazao da se našla u slijepoj ulici. Srbima može pokazati i put natrag, ali njime moraju ići sami" - zaključuje Guenther Nonnenmacher.