NJ SZ 3.5.IZVJEŠĆE S KOSOVA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 3. V. 1999. Račun dolazi kasnije "(...) Krajem tjedna, poslije četrdeset dana i noći NATO-vih zračnih napada na Jugoslaviju, Milošević je doživio trijumf svoga majstorstva da iznenada iskoristi prigode. Američki Predsjednik i NATO su, naprotiv, još jednim pogotkom bombe na civile, autobus pun putnika sjeveroistočno od Prištine, ponovno nanijeli nepravdu i gubitkom još jednog bombardera iznad Srbije dospjeli vojno pod nepovoljno svjetlo. Clintonova vlada, koja je htjela odvratiti velečasnog Jacksona od njegova puta u Beograd, kiselo mu je čestitala na uspjehu. U televizijskoj je pozadini nestala činjenica da su istoga vikenda nove tisuće kosovskih Albanaca bježale iz Prizrena preko albanske granice u prepune logore. Vikend je svršio preuranjenim naznakama o mogućnosti postizanja mirnog rješenja. UPI je izvijestio o intervjuu s Miloševićem u kojem se približio prihvaćanju mirovne postrojbe za Kosovo 'naoružane za samoobranu'. No postojanje tog intervjua u nedjelju je poslije podne u Beogradu oštro opovrgnuto. U Beču su zastupnici američkog Kongresa i ruske Dume s jugoslavenskim predstavnicima izradili mirovni plan u kojem je također naoružana mirovna postrojba. Jugoslavenski predstavnik Dragomir Karić potječe iz obitelji bivših glazbenika s Kosova, a sada pripada novim bogatim profiterima beogradskoga režima. On tvrdi da se tijekom vijećanja konzultirao s Miloševićem. Na posljetku je Milošević htio ipak dopustiti nenaoružanu, civilnu misiju UN-a, i to samo iz zemalja po jugoslavenskom izboru. I kao i prije, ustrajao je na zaustavljanju zračnih napada prije pregovora. Vikend je u noći na petak počeo najjačim udarima po beogradskom gradskom središtu. Bez obzira na posjet ruskog posebnog dužnosnika za Kosovo Viktora Černomirdina Miloševiću, dogovoren za taj dan, rakete su presjekle zgradu jugoslavenskoga ministarstva obrane i glavnoga stožera. Potres u zoru još je više prestrašio Beograđane i njihovu strahu dao apokaliptične crte. Prije prvog posjeta Rusa bila je na redu Miloševićeva privatna rezidencija na brežuljku vila Dedinju. Detonacije u noći na petak teško su oštetile i pročelja i prozore zgrade srpske vlade i jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova na istom križanju. Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Živadin Jovanović u tim je okolnostima dobio priliku provesti Jacksona svojim kabinetom, prepunim šute. Dvosatni susret Miloševića i Jacksona još je trajao u subotu poslije podne kad je stigla vijest o još jednoj 'kolateralnoj šteti' NATO-vih napada. Poput putničkog vlaka koji je prelazio most iznad klanca Grdelice u južnoj Srbiji kad je jedan NATO-v pilot već stisnuo puce, sada je pogođen linijski autobus br. 446 na putu od Niša prema Prištini. Prvi koji su stigli na mjesto nesreće, cestovni most u Lužanima, 18 kilometara od Prištine, vidjeli su kako u jednoj polovici pogođenog autobusa još gore putnici koji nisu pali u ponor. Inozemni novinari, kojima je kasnije dopušten pristup prizorištu, među dijelovima raskomadanih i izgorjelih leševa raspoznali su i jednu dječju ruku i ubijene žene. Jedan im je jugoslavensku sudac istražitelj rekao da je autobus 'Niš-ekspresa' putovao bez pratećih vozila. Da su pronađeni dijelovi projektila. Pentagonov je glasnogovrnik u prvoj reakciji izjavio da most u Lužanima nije bio na popisu ciljeva. Kasnije je NATO priznao napad. Dok je u nedjelju u jutro u vojnom pres centru trajala ceremonija predaje trojice zarobljenika koje je Milošević 'pomilovao', NATO je morao priznati pad jednoga F-16 kraj Šabca, zapadno od Beograda. Beograd je to objavio na kraju. Kao i pri gubitku nevidljivog bombardera F-117, pilot se spasio iskakanjem. I opet je pilota od zarobljavanja spasila zaštita preko granice u Bosni. 'U vojnicima ne gledamo neprijatelje, nego također žrtve rata i militarizma', rečeno je u Miloševićevom pomilovanju vojnika Andrewa Ramireza, Christophera Stonea i Stevena Gonzalesa, koji su krajem ožujka oteti ili zarobljeni na makedonskom graničnom području. Jackson koji je već ranije postigao oslobađanje zarobljenika i talaca u Siriji, Kubi i Iraku, bio uz Clintona u aferi Levinsky i vodio izaslanstvo kršćanskih, židovskih i islamskih svećenika, došao je Miloševiću u pravi čas. Balkanski Machiavelli iskoristio je propovjednika za 'gestu dobre volje' bez protuusluge, što po Jacksonovim riječima zaslužuje 'diplomatsku protuuslugu', i to više od oslobađanja dvojice jugoslavenskih zarobljenika NATO-a. Poslije svega što se za vikenda dogodilo u Beogradu, izbacivanje bivšeg narodnog tribuna Vuka Draškovića iz jugoslavenske vlade pojavljuje se u drugom svjetlu. Moglo bi izgledati da je Milošević baš glasnika dobre vijesti pravodobno uklonio s vidika. Jer Drašković je osim kritike ratno-propagandističkog mazanja očiju najavio i da Milošević neizbježno mora pristati na mirovnu postrojbu za Kosovo pod kišobranom UN-a - ako ne pod zapovjedništvom NATO-a, ipak naoružanu. Uz odgovarajuću rezoluciju Vijeća sigurnosti, s ruskim pristankom i sudjelovanjem, Milošević to ne bi mogao odbiti, izjavio je Drašković. A sada je otpušten" - izvješćuje među ostalim Bernhard Kueppers.