IT STAMPA 3.V.MILOŠEVIĆ-JAVNO MNIJENJE

ITALIJA LA STAMPA 3. V. 1999. Nemeza i sramota protiv Srba "Unatrag nekoliko dana Milošević djeluje kao da je narastao od strahota koje je počinio i koje čini; dok nebeski rat NATO-a nakuplja greške ; bombardiraju autobuse, pogađajući desetke jugoslavenskih civila, on svečano prima Jesseja Jacksona u bombardiranom Beogradu, s poštovanim velečasnim razgovara o pravima čovjeka, ima velikodušnosti Clintonu pokloniti život trojice američkih vojnika. Eto, dakle, zločinca pretvorenog u nepravedno napadnutu žrtvu, koja još posjeduje znatnu sposobnost da našteti, ali je međutim željna pomirbe, čak i da sudjeluje u transnacionalnim raspravama o etici, o pravima. Eto demokracija kako su prisiljene da se srame, zbog ne tako čistog rata, i ne tako kratkog, već prljavog, krvavog i dugog, kojega su započele 24. travnja. Eto kako su kao čudom zaboravljeni prvi pozitivni učinci savezničke akcije; polagani rasap potpore oko diktatora nakon prosvjeda bivšeg potpredsjednika Vuka Draškovića, porast broja dezertera, prije svega u Crnoj Gori i Vojvodini. Ostaje dojam Miloševića uvećanog vlastitom štetnošću, a scena, potpuno nadrealna, kao da daje za pravo analizi Umberta Eca. Razdoblje uobičajeno vođenih ratova završava. I počinje jedno novo, koje ratovima oduzima moć da naštete i čini ih suvišnima, beskorisnim: 'Kraj paleo-rata bilo je uništenje što većeg mogućeg broja protivnika', dok se 'u neo-ratu čini tipičnim nastojati ubiti ih što je manje moguće, jer kad bi ih se ubilo previše dobila bi se pokuda medija' (La Repubblica, 27. travnja). Činjenica je da se više ne radi o tome da se pobijedi protivnik da bi se od toga imalo koristi: novi ratovi 'su igra gdje ste po definiciji uvijek poraženi', i gdje 'je onaj tko je previše ubijao izgubio pred javnim mišljenjem'.(...) Kamen spoticanja ostaje Milošević i njegov novi način vođenja rata koji je cijelo desetljeće bio podcijenjen, zanemarivan bilo od euro-američkih političara, koji su od 1991. ustrajavali na 'appeasmentu', pacifikaciji srpskog čelnika, bilo od Atlantskog saveza. Pravu vojnu novost zapravo predstavlja njegov posebni način vođenja rasnih ratova, a ne računalne operacije, bez mrtvih, koje Zapad obavlja kao odgovor na beogradski izazov. A na te je nove ratove demokratski zapad nespreman, ne samo tehnički ili vojno, nego kultularno. To su novi ratovi koje su proučavali neki analitičari, francuski filozof Glucksmann ih naziva postmodernima, znanastvenica Mary Kaldor govori o ratnim tehnikama koje izbjegavaju bojno polje, koje kao središnji cilj imaju 'stvaranje straha, panike, mržnje' među civilnim stanovništvom, no koje su rijetko uračunate u strateške ili političke procjene.(...) Granica između rata i zločina se u neo-ratovima smanjuje, sve do nestajanja. Tko nakupi više mrtvih civila je pobjednik, u domovini kao i u pregovorima, i nije istina da svi bez razlike gube čim posiju smrt. To potvrđuje izvanredna Miloševićeva karijera sugovornika Zapada, koji se probudio tek nakon deset godina sljepoće, barem u ovom trenutku. Smrtonosna moć služi diktatoru, kao što se vidi nakon posjeta Jesseja Jacksona i mrtvih civila koje je NATO nepromišljeno prouzročio, jer su te dvije ratne kulture teško uskladive, i teško se mogu susresti. U ovom kosovskom ratu, stroj za ubijanje civila više je nego ikada središnji, odlučujući. Nenaoružana stanovništva su autentični ratni materijal, kojime manipulira Milošević.(...) Milošević se uopće ne mora truditi, jer upravo to pucanje u gomilu (na gradove, na ljude-taoce) čini kriminogeni oslonac i razlog postojanja njegove ratne doktrine. Pogrješka Zapada nije, dakle, tehnička, ni psihološka. Ona je suštinski politička. To je grijeh propusta, konceptualnog nemara. Zapad deset godina nije u lice pogledao fenomenu neliberalnog postkomunizma, koji se razvio na Balkanu i bivšem SSSR-u.(...) Prema Mary Kaldor, to su novi oblici crvenog nacionalizma kojega je Zapad propustio istražiti, suočiti se s njime: ratovi protiv civila i etnička čišćenja bili su i jesu metode uspostave 'iste vrste političkog nadzora nad teritorijem, kakav su svojevremeno vršile komunističke partije, samo što je ta metoda sada primijenjena na temeljima etničkih zajednica'. Protiv takvih postkomunističkih hibrida Savez se osjeća izgubljenim, stalno pred iskušenjem 'appeasmenta'. Upravo u ovim trenucima, dio zapadnjaka može biti u iskušenju pred podjelom Kosova, podjelom koja bi potvrdila Miloševićevu pobjedu, i koja bi bila uvod u odcjepljenje bosanske srpske republike, i još više razbila daytonske sporazume.(...) Nedohvatljiv za Osvetu, neprobojan za Sram, Milošević se nada da će same vrline Zapada postati slabosti Zapada. Totalitarni sustavno računaju na to, i ne griješe uvijek, i već to ratove čini, ne svetima ili teološki ispravnima, nego nužnim i ne suvišnima", piše Barbara Spinelli.