IT CORRIERE 26.IV.MILOŠEVIĆEVO ORUŽJE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 26. IV. 1999. S Miloševićeve strane "Bilo je sasvim malo vjerojatno da će se sa skupa na vrhu u Washingtonu pojaviti pregovarački prijedlozi. Ratno vijećanje, poglavito ako se podudara s pedesetom obljetnicom Saveza koji teži postizanju druge mladosti, ne šalje mirovne signale. Ograničava se na to da objavljuje svoju odlučnost. No ako je Beograd pod opsadom, treba se pitati, pet tjedana nakon izbijanja sukoba, kakva je psihologija opsjednutog i kojim oružjem raspolaže. Milošević je iz nekih političkih i vojnih bitaka izišao naizgled nepovrijeđen. Nije izgubio nadzor nad zemljom i vjerojatno je savladao veliki dio kosovskog otpora. Znamo da obnaša vlast zahvaljujući jednoj 'pretorijanskoj gardi' sastavljenoj od vjernih policajaca i kruga poslovnih ljudi koji su se uvelike okoristili režimom. No počinili bismo grješku kada bi zatvorili oči pred iskazima nacionalnog ponosa i solidarnosti koje su bombardiranja izazvala u velikom dijelu srbijanskog društva. Istjerivanjem Albanaca na Kosovu razgnjevio je svijet, ali je u Albaniju, Makedoniju i Crnu Goru ubacio 'ljudsku bombu' koja bi u zrak mogla dignuti njihove strukture. Svojoj je zemlji priskrbio neizračunljive štete, no uništenje srpskog gospodarstva upleće sva balkanska gospodarstva i, paradoksalno, postaje oružje kojime Milošević, produžavajući sukob, može ucjenjivati svoje susjede. On je zasigurno odgovoran za ono što se događa, no dimenzije koje je rat poprimio i određene strateške grješke NATO-a na teren su doveli veliku skupinu posrednika: Rusiju, UN, Svetu Stolicu, neke političke stranke zapadnih društava. Pod opsadom svake noći trpi bombardiranja NATO-a, no sa svoje strane raspolaže bombama koje riskiraju da eksplodiraju na polju protivnika: širenje sukoba, interes Rusije da NATO ne pobijedi potpuno, očitu nelagodu kojom će neke vlade sljedećih dana prihvatiti širenje zračnih napada na civilne ciljeve, što je jučer odlučio NATO. Osim tih djelomičnih i privremenih uspjeha, na kraju, stoji, prirodno, perspektiva velikog poraza. Milošević ne može zanemariti da nacionalna solidarnost i vjernost političko-vojne nomenklature ne mogu trajati beskrajno. Jer sve, pa i srpski ponos, ima svoju granicu, i vrijeme radi protiv njega. Ne poznajemo njegove namjere, no trebamo pretpostaviti da se i u Miloševićevu umu krije traženje rješenja pregovorima kako bi se izišlo iz sukoba. NATO u tim okolnostima, pred sobom ima dva puta. Može odbaciti bilo kakvu pretpostavku kompromisa, smatrati Miloševića Hitlerovom reinakarnacijom i objaviti rat do kraja za bezuvjetnu predaju. To je teza demokratskih 'fundamentalista' poput Tonyja Blaira, koji čini se uživa u ulozi Winstona Churchilla u mediokritetskom 'remakeu' Drugoga svjetskog rata. Može, međutim, dati veće povjerenje ruskom posredovanju, proširiti pregovarački mandat Kofija Annana, glavnog tajnika UN-a, i iskušati, ponekim pokusom, namjere srpskoga čelnika. To su dva podjednako ostvariva puta. No prvi traži nastavak bombardiranja, i, u izostanku pobune protiv tiranina, rat na terenu sve do osvajanja beogradskoga bunkera iz kojega Milošević upravlja vojnim operacijama. Je li to ono što NATO želi? Je li moguće da nitko, u Washingtonu, nije izračunao dobitke i gubitke, za budućnost Saveza i međunarodnih odnosa, pobjede koja bi uništila Srbiju i poremetila političko-gospodarske ravnoteže poluotoka?", piše Sergio Romano.