IT CORRIERE 12. IV.-ITALIJA-SAD-NATO

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 12. IV. 1999. Naši nedostaci (i nedostaci drugih) "Uz formalna priznanja NATO-a, različiti Amerikanci bez mnogo pohvala govore o nama kao o nepouzdanoj zemlji. Edward Luttwak, izražavajući mišljenje rašireno bilo u Americi, bilo u Europi, kaže da bi NATO mogao i bez saveznika kao što je Italija, koja odbija poslati svoje zrakoplove da bombardiraju Srbiju, koja drži otvorenim svoje veleposlanstvo u Beogradu i koja se uključuje u dvojbene inicijative dijaloga s Miloševićem. I bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski izjavljuje da nismo 'ozbiljna zemlja'. To je teza koju, čini se, dijele neki Talijani. Achille Occhetto, tumačeći dezorijentaciju koja nedvojbeno postoji u javnom mišljenju, otkriva da vlada u ovom ratu govori četiri različita jezika (premijerov, onaj ministra obrane, ministra vanjskih poslova, i onaj pripadnika Cossuttine stranke (bivši komunisti op.p.)kao i Zelenih). S druge strane, činjenica je da se Cossutta (a ne francuski komunisti koji su također dio Jospinove vlade) sastao s Miloševićem. Također je činjenica da je upravo Dini, a ne ministar vanjskih poslova Francuske (zemlje koja je, kao i Italija, tradicionalno prosrpska) usred rata stao na stranu srpskih razloga za neuspjeh Rambouilleta.(...) Talijanske oscilacije, koje su jučer ukorili Galli della Loggia u 'Corriereu' i Barbara Spinelli u 'La Stampi', sigurno su objašnjive argumentima tipa: politička težina komunističke ljevice, rašireni protuamerikanizam, uloga katoličke ljevice, teškoće mnogih sunarodnjaka da prilikom kriza razmišljaju na način 'right or wrong, my Country' (u pravu ili u krivu, to je moja zemlja), utjecaj koji na jedan dio javnog mišljenja i političke klase katkad imaju stajališta Vatikana. To je vrsta objašnjenja koja se poziva na osobenosti talijanske političke kulture. Postoji, međutim, i drugi tip mogućega objašnjenja koje ga, ne negirajući valjanost prvog, upotpunjuje. U tom se slučaju pozornost premješta na čimbenike geopolitičke i geoekonomske politike. U tom smislu treba podsjetiti da je Italija, još od prvih godina svoga ujedinjenja, uvijek bila uvjetovana podjelom između dva 'interesna bloka': prvi je pretežno raširen u sjevernoj Italiji, to je onaj koji gleda prema Europi (a nakon Drugog svjetskog rata i prema Sjedinjenim Državama), koji je uvijek Italiju mislio kao europsku zemlju, koju treba čvrsto integrirati u Europu, i koji je njezine institucije htio osuvremeniti prema zapadnjačkim i europskim uzorima; drugi je onaj koji je uvijek nastojao više vrednovati 'mediteransku' dimenziju Italije od one europske, koji se upirao na 'originalnost' talijanskih institucija, koje prema njegovu sudu treba čuvati, i koji je uvijek smatrao da treba prvenstvo dati našim odnosima sa sredozemnim, balkanskim i bliskoistočnim susjedima. Podrazumijevajući da samo tako Italija može izvući veće koristi, trgovinske, sigurnosne, i tako dalje, iz svojeg zemljopisnog položaja. Ta dva interesna bloka, dakle, uvijek su bili nositelji različitih vizija talijanskoga nacionalnog interesa (...). Njihova tradicionalna snaga rezultat je zemljopisa, toga što je Italija istovremeno europska zemlja i sredozemna sila. Njihova istodobnost, činjenica što su vlade (predfašističke, fašističke i republikanske Italije) uvijek morale na neki način posredovati između dvije tendencije, nastojati ih predstavljati obje, pridonosi objašnjavanju čestih oscilacija talijanske vanjske politike.(...) Podjele te vrste, prirodno, često se iskazuju u zemljama čiji je geografski položaj takav da unutar njihovih granica stvara sukobe interesa između skupina vezanih uz suprotstavljene geopolitičke opcije. Otkako se Njemačka ujedinila, primjerice, ustrajno se govori o podjeli između onog dijela zemlje (kojega simbolizira bivši kancelar Kohl) koji nastavlja ići za integracijom u Europu, i dijela koji je na kušnji sna o ponovnoj izgradnji starog 'carstva sredine'. Kako bilo, istina je da postoji razlika između talijanskog slučaja i drugih zapadnih slučajeva. U Sjedinjenim Državama i drugdje unutarnje borbe između suprotstavljenih geopolitičkih vizija ipak su ublažene, zakočene zajedničkim snažnim domoljubnim osjećajem (kojega treba razlikovati od nacionalizma koji je agresivniji): domoljublje je ljepilo koje zajedno drži različitosti i, štoviše, sprječava centrifugalne poticaje, izazvane suprotstavljenim geopolitičkim interesima, da paraliziraju vanjsku politiku. U Italiji nazočnost raznih manjina sastavljenih od onih koji se ponekad osjećaju internacionalističkim komunistima, katolicima, legistima, ili bilo čime drugim, prije nego (katkada i radije nego) Talijanima i Europljanima, signalizira slabost domoljubnog osjećaja. Otuda dolazi do nedostatnosti zapreka centrifugalnim poticajima pothranjivanima zemljopisom i poviješću. Pouka je da se treba zadovoljiti. Budimo zadovoljni činjenicom da su gotovo cijela vlada (počevši od predsjednika vlade) i gotovo cijela oporba do sada obavili svoj dio, uz najveće dostojanstvo koje su dopustili uvjeti u zemlji. I podsjetimo i Amerikance, da je istina da smo pomalo različiti od njih i ostalih Europljana, no, možda, ne toliko koliko nas običavaju (se običavamo) prikazivati", piše Angelo Panebianco.