US NYT 22.IV.ETN.NAPETOSTI

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 22. IV. 1999. Sprječavanje da etničke napetosti prerastu u nasilje "Ako je dopušteno osjećati ikakvu nostalgiju za komunizmom, treba primijetiti da je uz mnoge strahote, on donosio i određenu mjeru etničkog mira", piše Tina Rosenberg. "Često je to tako s carstvima - a kad propadnu, prijeti izbijanje etničkih, vjerskih i nacionalnih sukoba koje su ona gušila s nesmiljenom represijom. (...) No nije svaka zemlja s napetom mješavinom etničkih skupina kliznula u nasilje. Rumunjska i Mađarska, dvije zemlje koje graniče s Jugoslavijom, pokušavaju mirno rješavati sukobe povezane s mađarskom manjinom u Rumunjskoj. Isto vrijedi za mađarsku manjinu koja živi u Slovačkoj. Mnoge bivše sovjetske zemlje okreću se demokratskim načinima postupanja prema ruskom stanovništvu koje živi s njima. Latvija je, primjerice, sad pristala za jednu trećinu svoje ruske manjine ukloniti većinu zapreka u dobivanju državljanstva. I dok je nekoliko etničkih enklava bivšega Sovjetskog Saveza, poput Čečenije i armenskog područja Nagorno Karabaha, vodilo separatističke ratove, mnoge druge enklave nisu. Jedna stvar koja je Jugoslaviju činila različitom bila je povijest. Na Balkanu su oseka i plima carstava (tursko, austro-ugarsko i druga) tijekom stoljeća ostavili dug ciklus ubojstva i osvete. Identitet svake etničke skupine, posebno Srba, uglavnom je bio oblikovan sjećanjima na viktimizaciju, vojni poraz i poniženje, zbog čega su ljudi bili prijemljivi na propagandu mržnje. Ne radi se o davnoj povijesti budući da su u Drugom svjetskom ratu Srbe ubijali Hrvati i, u manjoj mjeri, Muslimani. Ipak, Jugoslavija je iz rata izišla kao multietnička država, s visokom stopom miješanih brakova. Vođa zemlje, Tito, poluhrvat i poluslovenac, nije dopuštao javne rasprave o etničkim napetostima. Komunistička je ideologija promicala univerzalizam. Bila je važna klasa, a ne etnička pripadnost. 'Bratstvo i jedinstvo' bio je Titov slogan. On je uravnotežio zahtjeve različitih etničkih skupina te je iskorištavao jugoslavensku svijest o njihovu položaju žrtve da ih ujedini kao malu zemlju koja se suprotstavlja Staljinu. On se služio i represijom, gušeći različite ispade srpskog, hrvatskog i albanskog nacionalizma i provodeći čistke ili zatvarajući njihove vodeće zagovornike. Pozitivna strana Titova nadzora bila je da su se ljudi osjećali sigurnima da neće postati etničke žrtve. No nakon njegove smrti 1980., pravila su se promijenila. Jugoslavijom je upravljalo rotirajuće predsjedništvo, i postojala je stalna nesigurnost hoće li sljedeći vladar imati određene etničke predrasude. Nove su vođe također dopustile Srbima, koji su uvijek bili najveća i najmoćnija skupina, da javno izraze svoje prigovore. Najvažniji je čimbenik u jugoslavenskom nasilju, međutim, bio uspon Slobodana Miloševića, vođe spremnoga da radi zadržavanja vlasti uništi svoju zemlju. Etnički sukobi ne eksplodiraju sami od sebe. Njih iskorištavaju nemilosrdni vođe koji žele moć, teritorij ili bogatstvo. Uspon g. Miloševića zaprijetio je nesrpskoj manjini, poput Hrvata i bosanskih Muslimana, koji su se zatim odcijepili od Jugoslavije. No budući da je u novim zemljama živjela srpska manjina, Srbi su postali nervozni te su g. Miloševiću dopustili da propagandom iskoristi njihove strahove i pretvori ih u ubojice. G. Milošević je imao oruđe da to učini budući da se Jugoslavija nikad nije oslobodila svog komunističkog sustava. Iste moćne i dobro nadzirane strukture koje je Tito iskorištavao za gušenje nacionalizma - stranka, ministarstvo unutrašnjih poslova, vojska i mediji - bili su nedirnuti i g. Miloševiću na raspolaganju da ih upotrijebi u službi mržnje. Druge etnički miješane zemlje bivšega komunističkog svijeta bile su sretnije. Malo drugih etničkih skupina u području može se mjeriti sa Srbima u njihovom osjećaju poniženosti i viktimizacije - raspoloženja koje beskrupulozni vođe mogu pretvoriti u mržnju. Mađari u Slovačkoj i Rumunjskoj, primjerice, brinu se o poljoprivrednoj politici i osnivanju sveučilišta na materinjem jeziku. Oni se ne brinu o masovnim ubojstvima. Politički su čimbenici također važni. Dok je g. Milošević Srbima obećao bolji život nakon etničkog čišćenja, vođe Mađarske, Rumunjske i Slovačke nudile su obećanje priključenja Europi. Tim je vođama zapravo rečeno da nemaju izgleda za članstvo u NATO-u ili EU-u dok ne riješe svoje etničke probleme. Slične su izjave pomogle uvjeriti vlade baltičkih država da pravednije postupaju s ruskom manjinom. Nije istina da samo čvrsta ruka carske vladavine može nametnuti etničku suradnju. U većini slučajeva, želja za demokracijom i gospodarskim rastom može učiniti isto."