ES 19.IV.E.PAIS NEPRIPREMLJEN NATO

ŠPANJOLSKA EL PAIS 19. IV. 1999. Metamorfoza "Atlantski savez, stvoren za zastrašivanje, kao način za očuvanje mira bez ratovanja, pedeset godina nakon rođenja prisiljen je, nakon neuspješnog zastrašivanja, na nametanje rješenja ratom, a to je nešto za što nije bio dobro pripremljen, a morao se suočiti i s humanitarnom katastrofom. De facto, tri nove države, nekadašnje članice neprijateljskoga saveza, u NATO-u su tražile zaštitu, a samo tri tjedna poslije ulaska u taj savez one moraju pridonijeti nuđenju zaštite drugima. Rat na Kosovu trebao je donijeti jedno drugo proširenje, proširenje de facto, ako već ne i pravno izvedeno, na države kao što su Albanija (čijoj je stabilnosti pridonijela operacija južnih europskih država u 1997., a da pri tome, trebamo li se toga uopće prisjećati, nije mogla računati na zastavu ni NATO-a ni Zapadnoeuropske unije) i Makedonija, a sutra će to vjerojatno biti i Kosovo, bez obzira na prijelazni ili konačni status toga teritorija. Takvo proširenje imalo bi povoljan utjecaj na prevladavanje jaza između zapadnog kršćanskog svijeta te pravoslavlja i islama, koji se dobro vidi već pet stoljeća na karti Europe (iznimke su Grčka i Turska u NATO-u, ali to je plod hladnog rata). Kažu da će Kosovo duboko odrediti sudbinu Atlantskoga saveza. Možda to i ne bude tako, iako u ovoj krizi NATO stavlja na kocku mnogo, jako mnogo: svoju dušu. Ali poslije ovoga pokusa, bez obzira na to kako on završio, NATO će dobro promisliti sljedeći put prije nego nešto poduzme, zbog savjesti ili zbog interesa, i uđe u sličnu pustolovinu. Kako Solana obično kaže, novi Atlantski savez gradi se tako da naprijed ide praksa, a teorija je slijedi. Ovoga petka u Washingtonu će se održati sastanak na vrhu država članica NATO-a kako bi se obilježio - nisu baš vremena za 'slavlje' - njegov 50. rođendan. Između ostalih dokumenata, tamo se treba potvrditi famozni 'Novi strateški koncept'. Ali taj 'koncept' zapravo ne treba potvrditi neku teoriju općenito, nego načelo rješavanja 'svakoga slučaja za sebe'. NATO se razvijao kao slon protiv drugoga slona. Iako je kasnije pokušavao postići fleksibilnost, nije osmišljen za uništavanje kukaca štetočina, koliko god oni bili okrutni i ljigavi, pa se sada mora pripremiti i za to. Dakle, iako može tvrditi da želi promijeniti svoju stratešku okolinu, kako piše u dokumentu, ne može u budućnosti planirati operacije na sve strane, a još manje provođenjem samo zračnih udara s razumljivom popratnom okolnošću da mora apsolutno svoditi na najmanji mogući broj žrtve u vlastitim redovima, a i neprijateljeve žrtve. Američki pokušaji da se NATO-u dade globalni karakter nisu uspjeli, a okolina koja će biti prihvaćena kao prirodna za NATO-vo djelovanje i njegovo sudjelovanje pri mijenjanju vlastite okoline bit će europska i euro-atlantska. Kriza na Kosovu pokazala je nešto što smo već znali. Mi, Europljani, i dalje trebamo vojnu snagu i tehnologiju SAD-a. Zato je šokantno kad se razgovor Aznara i Clintona prikazuje kao američka zahvala za španjolski doprinos u ovome ratu. Dali smo sedam od 1.300 zrakoplova. Kad bi bilo onako kako treba biti, taj bi odnos bio obrnut, Španjolska (i Europa) trebali bi zahvaliti SAD-u. Iako ovome odgovara ovo izjednačavanje, i poslije ovoga rata i dalje će u odnosima između dviju strana Atlantika biti nejednakosti, a baš su ti odnosi srce NATO-a. Najnoviji Clintonov opis čini se prikladnijim: 'Cijeli NATO podupire SAD'. U svakom slučaju, to što Europa ne može biti sama, posljedica je toga što nije željela trošiti na obranu, a trebala je to činiti kako bi stekla autonomiju malo dalje od svih onih institucionalnih rasprava o europskom obrambenom identitetu i sigurnosti unutar NATO-a ili izvan njega. To je mogućnost koja se SAD-u zapravo ne sviđa, ali se može pojaviti kao 'kolateralna' posljedica ovoga rata", piše Andres Ortega.