FR 7.IV.LE MONDE PROTUAMERIKANIZAM

FRANCUSKA LE MONDE 7. IV. 1999. Zašto ovaj antiamerički bijes? "Već pri prvim NATO-ovim bombama koje su bačene na SR Jugoslaviju probudila se jedna od najstarijih strasti francuske inteligencije i francuske političke klase: antiamerikanizam. Ali je poprimio oblike kakve već odavno nismo vidjeli, kao da se neka suzdržavana mržnja dugo širila još od pada Berlinskoga zida. Odmah je pobijedilo načelo ekvivalencije: jer ovaj je rat 'prijevara', 'razorni sukob koji je želio i pokrenuo SAD' (Jean- Francois Kahn u Mariannei), i odmah je počelo izjednačavanje euro- američkih zračnih udara i politike progona koju vodi Beograd. 'Ni bombardiranja ni etničko čišćenje', pisalo je na transparentima za vrijeme demonstracija održanih u Parizu, 1. travnja, u organizaciji francuske Komunističke stranke i Građanskog pokreta (Mouvemenet des citoyens). Ukratko, izjednačuju one koji žele spasiti kosovske Albance i one koji ih žele uništiti. Tako je i u peticiji koju su potpisali Pierre Bourdieu i Pierre Vidal-Naquet zatraženo zaustavljanje NATO-vih napada i provođenje referenduma o sudbini Kosova. Kojim se to čarobnim skokom može od onoga prvoga doći do drugoga? To je tajna. Važna je samo ta antiimperijalistička poza, koliko god ona bila isprazna. Amerika? Moramo biti protiv nje. To zahtijeva intelektualni konformizam, kako na ljevici, tako i na desnici. I ne samo to. Mnogi smatraju da ovaj nepravedan, prljav rat koji jedna velesila vodi protiv male suverene države (i to zbog sitnica, kako nam to lijepo objašnjava Jean-Francois Kahn: 'Priče o etničkom čišćenju na Kosovu strašna su glupost'), trebala bi nas usmjeriti prema izvanredno važnome zadatku: oslobađanju Europe. 'Za mir i neovisnost Europe', kažu na naslovnoj stranici 'Le Mondea' od 2. travnja Max Gallo i Charles Pasqua. Jer mi smo okupirani, i individualno i kolektivno. Regis Debray nam u dugome članku ('Le Monde' od 2. travnja) objašnjava da je Amerika, koja je uostalom provela etničko čišćenje nad Indijancima, sada u našim glavama i da smo mi zbog nje postali trbuhozborci, roboti koji protiv svoje volje slušaju ujaka Sama zahvaljujući zajedničkom djelovanju CNN-a, MacWorlda i Walta Disneya. S tim Debrayem zaključit ćemo temu o otuđenju i ući u područje čarobnjaštva: svi smo mi doslovno opsjednuti Amerikom a da to ni sami ne znamo, osim, naravno, malog broja izabranih, pravih republikanaca, koji su izbjegli zle čini. To je najstrašniji oblik imperijalizma. Ja mislim da govorim slobodno ono što mislim, a zapravo iz mene govori yankeejevski poredak i diktira mi što da mislim. Što god ja rekao, ne vrijedi, jer ja samo reproduciram riječi moga gospodara. To objašnjava činjenicu da je Francuska 'izgubila sposobnost za inicijativu' (Gallo-Pasqua), što je bulletin 'Balkans Infos' ilustrirao karikaturom na kojoj Bill Clinton na uzici vodi psa sa Chiracovom glavom. I svi sada žale što nema De Gaullea koji nikada ne bi tolerirao da nekolicina krvožednih generala Francuskoj oduzme neovisnost. Zanimljivo je to stalno pozivanje današnjih sljedbenika De Gaullea na svojega generala. To im često služi za opravdavanje, ne za preokret, za nijekanje, a ne za otpor, za stvaranje muenchenskoga duha. Tamo gdje je taj čovjek 18. lipnja rekao 'Ustajte!', oni odgovoraju 'K nozi!, a sve to pozivajući se na njega. Priprosti kao Jean-Francois Kahn, ili rafinirani kao Regis Debray, svi ti protuamerikanci govore isto: uz pomoć ratničke ekspedicije protiv Beograda, Amerika djeluje protiv Europe kako bi ona oslabila. Drugim riječima, uz pomoć male Srbije, Amerika je objavila rat cijelome Starome svijetu. A Jean-Francois Kahn već predviđa da će Alsace zatražiti neovisnost i da će tu pokrajinu zauzeti 30 tisuća NATO-ovih vojnika kako bi joj zajamčilo autonomiju. Ukratko: Srbija i Francuska vode istu bitku i imaju zajedničkog neprijatelja. Prema mišljenju tih hladnoratovskih uspaljenika koji napadaju priglupi maniheizam Bijele kuće i njezino licemjerno moraliziranje, Sotona govori engleskim jezikom i plaća dolarima. Prema njihovu mišljenju, najgori Miloševićev zločin - a samo dragi Bog zna nadilazi li taj naš dragi Milošević u ovom trenutku i samoga sebe - nikada se ne može uspoređivati s glavnim grijehom Amerikanaca, a to je samo njihovo postojanje. Za tu ljevicu koja nikada nije otišla do komunističkog totalitarizma, Amerika je kriva sama po sebi, ne zbog toga što je učinila, nego zbog toga što ona jest. Ona ima dva glavna grijeha: kapitalizam i nadmoć. Gospodarsko ruglo i imperijalistički užas, najgore crte Zapada. Sramotni izdanak Europe koju je izdala, Amerika je u našim glavama i srcima rak-rana koju treba iskorijeniti po svaku cijenu. Taj protuyankeejevski fanatizam čak i kod onih lucidnijih i umjerenijih zamračuje bilo kakvu mogućnost rasuđivanja. I oni zbog toga ne samo da pokazuju simpatije prema beogradskome gazdi - budući da jedino krajnja desnica obožava Miloševića - nego i neku vrstu praštanja. Onaj koga Amerika napada, zaslužuje naše poštovanje. Na kraju krajeva, taj Milošević nije tako opasan. Čini se da to žele poručiti CGT-ovi demonstranti stavljanjem značaka u obliku mete u znak solidarnosti s bombardiranim Srbima. Jer, istina je, ne bi bilo baš 'chic' poistovjećivanje sa svim onim ušljivcima iz Prištine i Peći koji se u prnjama tiskaju na granicama Makedonije, Albanije i Crne Gore. A to potvrđuje i Vidal-Naquet kad vrlo ozbiljno uspoređuje Miloševića i Netanyahua. Ako ne bombardiramo Izrael zbog njegove kolonijalističke politike prema Palestini, zašto napadati Srbiju? Čovjek mora pomislisti da sanja. Koliko god reakcionarni i šovinistički da su stavovi sadašnje izraelske vlade, nikako se ne mogu uspoređivati s politikom terora, progona i ubijanja koju srpski režim provodi od Vukovara, od 1991. godine. Nema veze što nas je veliki brat Yankee prije 50 godina oslobodio od nacizma i koji nas je sve do 1989., zahvaljujući NATO-u i njegovu nuklearnom kišobranu, štitio od sovjetskog ekspanzionizma. Teško se oprašta pomoć koja naglašava kolika je naša slabost. Taj se dug ne može tolerirati. Mržnja prema Americi, prema tome žrtvenom jarcu, puna je zavisti i zlobe, osobito u nekadašnjim imperijalističkim državama kakva je Francuska i koje baš toj Americi moraju zahvaliti to što još uopće i postoje. Njemačku mrzimo zato što nas je okupirala, Ameriku zato što nas je oslobodila. Kao da smo samo zamijenili gospodara i ostali robovi. Konačno, silovite reakcije koje je izazvala NATO-ova intervencija (osobito kod poznatih osoba koje zbog konformizma, kukavičluka ili ravnodušnosti nikada nisu prosvjedovale, u posljednjih deset godina, protiv zločina Miloševićeva režima), vjerojatno se mogu objasniti nečim o čemu je pisao Alain Benoist u članku objavljenom prije nekoliko godina: jedini rat za koji se treba pripremiti jest rat Europe i SAD-a, rat civilizacije i izopačenoga merkantilističkog barbarstva... A to srpska promidžba danas izražava na svoj brutalan način, stavljanjem kukastog križa na američku zastavu i uspoređujući Clintona s Hitlerom, a Chiraca s Mussolinijem. Pobijeđeni je proždro pobijeđenoga, Reichov kancelar reinkarnirao se u dječaku iz Arkansasa, a Srbi su novi Židovi, nove žrtve istrebljivačkog pohoda koji Amerika vodi protiv vječne Europe. Kad se nađemo pred takvim spletom gluposti, treba odgovoriti vrlo jednostavno da nas Amerikanci nisu uvukli protiv naše volje u tu ratničku pustolovinu. Mi smo pristali na to, čak smo to i zahtijevali. Mi smo njih uvukli u nju, iako oni u toj regiji nemaju nikakvog drugog interesa osim jamčenja vjerodostojnosti Atlantskog saveza. Možemo žaliti zbog toga što Europljani nemaju vlastitu vojnu strukturu, ali budući da sada postoji samo NATO, na njega se moramo oslanjati. Osim toga, baš je zgodno slušati strašne branitelje francuske suverenosti kako već tjednima žele više Europe, a inače na nju redovito bacaju drvlje i kamenje. Možemo, u odnosu prema Americi, govoriti o svakoj vrsti filozofskih i političkih razlika te kritizirati njezin cinizam, aroganciju, želju za vlašću (no, jesmo li mi bolji?). Stari i Novi svijet, očito je, nemaju uvijek iste interese i bilo bi dobro da ovaj prvi na političkom i vojnom planu uspostavi hegemoniju onoga drugoga. Ali suočavajući se s užasima koje je u bivšoj Jugoslaviji počinio srpski diktator, treba reći da mi i Amerika imamo iste vrijednosti, iste ideale, iako se sadašnja NATO-ova strategija može smatrati nesuvislom. Da, tisuću puta da, bolji je zapadni poredak od srpskog poretka. Sloboda, pravo, pluralizam bolji su od etničke čistoće, opsjednutosti krvlju, ludog prisjećanja povijesti i zločina protiv čovječnosti", piše književnik Pascal Bruckner.