IT-ratni zločini-pravosuđe-intervencija IT CORRIERE 28. III.-SVJEDOK ŠAKIĆU ITALIJACORRIERE DELLA SERA28. III. 1999.'Ja, srpski Židov, koji je pobjegao ustašama i nacistima, ponovno u paklu'"Josip Erlin silazi stubama jedne od velikih
zgrada na periferiji Beograda, kako bi se zatvorio u podrum.(...)Bio je židovski momčić, petnaestogodišnjak, kada je utovaren na jedan vlak u Osijeku, zajedno s roditeljima i pedesetak rođaka i prijatelja, te zatvoren u jasenovački koncentracijski logor, 'lager' hrvatskih ustaša, pronacista, gdje je ubijeno pola milijuna osoba, Židova, Srba, Cigana, partizana.(...)Sve je to umirovljenik Erlin htio sljedećih dana ispričati u Zagrebu, pojavljujući se kao svjedok u suđenju protiv nacističkog zločinca Dinka Šakića, zapovjednika koncentracijskog logora, nedavno izručenog iz Argentine. Prvo su ga u tome omele hrvatske vlasti, time što mu nisu mogle jamčiti sigurnost, nije im odgovaralo izravno saslušati izrazito živo sjećanje tog starog Srbina koji je osobno vidio 'Šakića kako ubija, puca u glavu, zapovijeda smaknuća. Mogu navesti imena, bile su to osobe koje sam poznavao, koje su sa mnom radile u krojačnici gdje smo šivali odore
ITALIJA
CORRIERE DELLA SERA
28. III. 1999.
'Ja, srpski Židov, koji je pobjegao ustašama i nacistima, ponovno u
paklu'
"Josip Erlin silazi stubama jedne od velikih zgrada na periferiji
Beograda, kako bi se zatvorio u podrum.(...)
Bio je židovski momčić, petnaestogodišnjak, kada je utovaren na
jedan vlak u Osijeku, zajedno s roditeljima i pedesetak rođaka i
prijatelja, te zatvoren u jasenovački koncentracijski logor,
'lager' hrvatskih ustaša, pronacista, gdje je ubijeno pola
milijuna osoba, Židova, Srba, Cigana, partizana.(...)
Sve je to umirovljenik Erlin htio sljedećih dana ispričati u
Zagrebu, pojavljujući se kao svjedok u suđenju protiv nacističkog
zločinca Dinka Šakića, zapovjednika koncentracijskog logora,
nedavno izručenog iz Argentine. Prvo su ga u tome omele hrvatske
vlasti, time što mu nisu mogle jamčiti sigurnost, nije im
odgovaralo izravno saslušati izrazito živo sjećanje tog starog
Srbina koji je osobno vidio 'Šakića kako ubija, puca u glavu,
zapovijeda smaknuća. Mogu navesti imena, bile su to osobe koje sam
poznavao, koje su sa mnom radile u krojačnici gdje smo šivali odore
za ustaške vojnike'. A sada ga u tome sprječava rat protiv Srbije,
protiv Miloševića, protiv režima kojemu je Židov Erlin časno
služio, prošavši od partizanske borbe do vojne karijere u
jugoslavenskoj vojsci.
'Bio sam u jednoj administrativnoj službi', sjeća se, 'a moj je
načelnik bio general Franjo Tuđman (sadašnji predsjednik Hrvatske,
op.a.) koji je tada bio na službi u Beogradu. Židovi mu se još tada
nisu sviđali, a tko zna danas, s tim domaćim suđenjem, s tim Šakićem
koji mu je stisnuo ruku u Argentini.(...)
Erlin je tog dana u Beogradu htio pričati, gotovo iznenađen
posjetom jednog stranog novinara, Talijana, protjeranog s Kosova
kako ne bi pričao o današnjim pokoljima i užasima. Rijeka sjećanja i
užasa o mjestu koje je 'bilo gore od Auschwitza. Postojale su
plinske komore, no ustaše su prvo mučile, sjekirama i noževima.
Mnoge su žene silovane, ostavljene da umru jedući vodu i sol. Djeca
su odmah ubijana. Malo ih se spasilo od deportacije, zahvaljujući
hrvatskim obiteljima koje su ih usvojile. Dobrih ljudi ima
posvuda...'
Govorio je sve do sumraka, no želio sam ga pitati je li još vjeran
režimu koji ne plaća bijednu mirovinu (manje od dvije stotine
tisuća lira mjesečno) čak niti njemu , i koji je zemlju danas
odvukao u rat i razaranje. A Erlin je odgovarao osjećajima. 'Ovo je
moja zemlja. I moja je žena bila Srpkinja. Mogao sam ići u Izrael, no
kod nas se ne živi loše.'
Onda srce prepušta teren pogođenom nacionalnom ponosu,
tradicionalnim mitovima koji griju dušu i učvršćuju režim. Prije će
popustiti Milošević nego njegov narod, čuje se u Beogradu. 'Kao u
Bosni i Hrvatskoj, i na Kosovu smo optuženi za etničko čišćenje i
pokolje. No pokolje u ratu čine svi. I mi Srbi godinama plaćamo
prisilnim iseljavanjima. Tako je stoljećima. Vi Talijani poznajete
Curzia Malapartea. Možda bi ga trebali čitati prije no što optužite
Srbe. Istina je da su Willy Brandt i Lech Walesa zatražili oprost za
holokaust, na Balkanu nitko od nikoga nikada nije zatražio
oprost'", piše Massimo Nava.