Š13.III.NZZ:EU&NATO-SNAŽNA SR.EUROPA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 13. III. 1999. Za novu europsku sredinu "Atlantski savez upire pogled u Kosovo. Tamošnja su zbivanja preozbiljna a ulog prevelik te baš i nema puno vremena ni raspoloženja za formalnosti i svečanosti, koje ovih dana zaokružuju proširenje zapadnog saveza. U usporedbi s tihom prirodnošću procesa prijama Poljske, Češke i Mađarske u NATO, buka s njegova početka zvuči gotovo nestvarno. U ušima još odjekuju kletve Moskve, prijetnje trećim svjetskim ratom, uspjenjeni prosvjedi zbog opasnih novih crta razdvajanja na kontinentu. Pogled unazad pokazuje da su svi ti nastupi, baš kao i uzbuđeno- revna upozorenja američkih kolumnista na moguće razvodnjavanje NATO-a i na poniženje Rusije, zapravo puke dramatizirajuće floskule. Od kampanje protiv otvaranja atlantskog saveza novim članicama, koju su neuobičajeno složno vodili 'New York Times' i Moskva, prošla je tek godina i pol. U tom kratkom vremenskom rasponu primjer Rusije pokazao je dvije stvari: prvo, da je ruska vanjska politika kao i uvijek spremna upotrijebiti najteže topništvo kako bi spriječila po vlastitoj ocjeni nepovoljan razvoj događaja ali i da pri sudaru s nepromjenjivim činjenicama brzo prihvaća novu stvarnost i prelazi u defenzivu; drugo, da je parola 'Russia first', prihvaćena u Washingtonu nakon raspada Sovjetskog Saveza, odmjerena zapadnom a ne ruskom jedinicom vremena. Naime, veliki brodovi polako izvode svoje zaokrete. Unutrašnje prilike u Rusiji i dalje upućuju na zaključak da ta golema zemlja, povijesno loše pripremljena za današnje izazove, mora prevaliti još dug, neizvjestan put u svojoj krizi prilagodbe. Zapadni svijet morat će živjeti s takvom Rusijom i biti strpljiv; no, u međuvremenu se pokazalo da Zapad niti može odlučujuće utjecati na unutarnji preokret u moskovskom carstvu niti ga može ubrzati a ni beskonačno čekati na - svakako nuždan - uspjeh ruskih reforma. Osim toga, u susjedstvu takve Rusije moraju živjeti zemlje istočnog dijela srednje Europe, koje su do 1989. četiri desetljeća bile moskovski sateliti te su danas opržena djeca, u potrazi za zaštitom. Proteklih su godina protivnici proširenja NATO-a tim tvrdoglavim zemljama brojkama dokazivali da od uzdrmane Rusije u dogledno vrijeme ne prijeti nikakva opasnost. Slabost tog argumenta krije se u mogućnosti njegova izvrtanja. Naime, Talinjin i Varšava, Budimpešta i Bukurešt uzvraćaju upravo takvim tvrdnjama: baš zato što se Rusija nalazi u očajnom stanju i zato što će za njegovo prevladavanje biti potrebno još puno vremena, treba u srednjoj Europi - između ostalog i u interesu buduće snažne ruske demokracije - izgraditi čvrste sigurnosne strukture. Naime, samo one mogu biti jamstvo da u Kremlju za vrijeme dugotrajne i nepredvidive faze prijelaza netko neće ponovno osjetiti imperijalne apetite i naći se u iskušenju da uzdrma granice i odnose, nastale 1991. g. Takvo je razmišljanje sukladno stajalištu članica NATO-a; zapadni savez neumorno ponavlja da stvaranje stabilnosti pred vratima Rusije služi i ruskim interesima. Sjećanje na godine pod sovjetskim jarmom jako tišti istočnu Europu. No, potreba te regije za sigurnošću zapravo je daleko starija i ima povijesne korijene. Među glavnim su motivima povijesti Poljaka i Mađara, a posebno balkanskih naroda, obrana od neprekidnih valova invazije s istoka, gubitak neovisnosti i preživljavanje pod stranom vladavinom. To je autoportret nacija koje su se nastanile na nepovoljnoj razdjelnici te stoga nikada nisu uspjele napraviti posljednji, odlučujući korak na pragu u razvijeni europski svijet. Volja za stvaranjem nacionalne države razorila je početkom 20. stoljeća multinacionalna carstva u istočnoj Europi i u istočnom dijelu srednje Europe - posebno zato što je zapadna, ponajprije britanska politika odustala od konstante koju je ranije stoljećima zastupala: riječ je o snažnoj europskoj sredini. Rezultat spomenute volje bio je proturječne prirode. Negdje je ta volja rezultirala perspektivnom nacionalnom emancipacijom - primjer je uskrsnuće Poljske. No, spomenuta je volja istodobno srednjoj Europi podarila probleme manjina, sporne teritorije i neprijateljstva koji su ostali virulentni sve do današnjih dana zato što je šaroliko područje naseljavanja bilo jako nepovoljno za stvaranje etnički jednoobraznih i jednojezičnih država. Najjače sile još i danas lome zube na posljedicama te volje u Bosni i na Kosovu. No, najsudbonosnija posljedica novog poretka nakon Prvoga svjetskog rata bilo je cjepkanje 'međueurope' na malene države. Zona na potezu od Finske do Grčke, u kojoj su mnoge zemlje posvađane sa svojim susjedima a nijedna nije sposbna za otpor samo vlastitim snagama, postala je laki plijen Trećeg Reicha. Kasnije, kad se bujica koju je pokrenuo Hitler vratila istim putem iz Sovjetskog Saveza, ta je zona postala plijen Crvene armije. Sovjetski okupatori neočekivano su i bez krvi odustali od te regije 1989. ali sadašnja bilanca, gledana u svjetlu povijesnih pouka, ne može nikoga razveseliti budući da je proces komadanja srednje zone na najmanje moguće jedinice nastavljen. Čehoslovačka se razdvojila, proces raspada Jugoslavije očito još nije završen a razdvajanju teže čak i tri etniciteta u sićušnoj Bosni i Hercegovini. Nostalgija je beskorisna a načelo Božje milosti dalo je svoje; u dobu suvereniteta naroda nijedna monarhija ne može više zakitati rascjepkani srednji dio Europe. Samo atlantski savez i Europska unija mogu ponuditi nadomjestak i ponovno izgraditi nekoć izgubljenu jaku sredinu. Ovih je dana britanski premijer Tony Blair naglasio da čak i budućnost balkanskih naroda, utonulih u krvava previranja, leži u integraciji i u procesu demokratizacije kao njezinoj pretpostavci. Takvo snažno samopouzdanje možda zvuči nerealno u kontekstu stvarnosti u Beogradu i Prištini, ali točno je da spas za zlo u srednjoj i jugoistočnoj Europi na pragu 21. stoljeća nije posezanje za nekadašnjim mitovima nacionalne države i za metodama 19. stoljeća već u stišavanju napetosti u manjinskim i graničnim pitanjima u okviru europske integracije. Proces ukidanja sive zone, nastale 1989., i uključivanja njezinih naroda u zapadnu zajednicu započeo je prijamom Poljske, Češke i Mađarske u NATO. Prvi je korak važan ali očito ostaje i jedini u duljem vremenskom periodu. Savez, napet zbog svojih vatrogasnih ackija na Balkanu i u državama-članicama izložen unutarnjem pritisku štednje, ne pokazuje - bez obzira na prijašnja obećanja - nikakvu sklonost da nešto više od pedlja odškrine svoja vrata svim ostalim kandidatima, koji se guraju u predsoblju, priželjkujući ulaz. Na skorašnjem svečanom osvrtu NATO-a na vlastitu 50-godišnju povijest neće biti navedena imena novih kandidata. Time je zasad otpisano čak i zemljopisno logično zaokruživanje NATO-ova područja prijamom Slovenije i Slovačke, da se i ne govori o baltičkim zemljama, koje su zaslužile bolji tretman. Nakon NATO-a na potezu je Europska unija - posebno zato što zemlje istočne Europe više trebaju gospodarsku stabilnost nego sigurnosnopolitička jamstva, odjekuje iz Amerike. Teško je proturiječiti toj poruci, a svi oduvijek uviđaju da je ozdravljenje siromašne polovice Staroga Kontinenta istodobno i u interesu Zapada. EU pregovara s pet kandidata s tog prostora, ali sve dalje odgađa moguće termine prijama jer je upletena u mrežu vlastitih planova o reformi. Kao što je nedavno primijetio jedan oštar duh iz te regije, kandidati iz istočnoga dijela srednje Europe već su čitavo desetljeće od članstva u EU udaljeni pet godina", prenosi na kraju komentara dopisnik lista iz Budimpešte Andreas Oplatka.