IT CORRIERE 21.III.- KOSOVO-BALKAN

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 21. III. 1999. Umrijeti za Prištinu "Prvo je jugoslavenskom predsjedniku Slobodana Miloševiću bila dopuštena svaka vrsta zloporaba i nekažnjivost. Protiv njega, već godinama, jedino uporabljeno oružje bio je gospodarski embargo koji je izgladnio i ponizio srpsko stanovništvo i trgovinom obogatio kastu na vlasti, a da nije spriječio pokolje nad kosovskim stanovništvom. Umjesto da se spriječi već odavno latentni rat, unutar širega balkanskog sukoba, poduprta je organizacija separatističke gerile na Kosovu, čiji su pozakonjeni vođe, maženi od zapadnjačkih vlada, sjeli u Parizu za pregovarački stol, s jedinim rezultatom da su na Srbiju prebačene odgovornosti za neuspjeh mirovnog plana i da se opravdala 'neizbježna' intervencija NATO-a. Ništa sličnog se, u pogledu brzine i priznanja, nije dogodilo u novijoj povijesti. Dovoljno je podsjetiti na političke uvjete i patnje Kurda, Baska, sjevernih Iraca, na istočni Timor, bez obzira na različita vrednovanja prava suverenih država i manjina, koje, koliko se čini, izazivaju manje samilosti ako su pod represijom vlada koje se nalaze u NATO-u ili u čvrstim zapadnim savezima. Od danas će se svaka manjina osjetiti ovlaštenijom oponašati Kosovo. Bude li, kao što treba pretpostaviti, bombardiranja Srbije, 28 tisuća NATO-ovih vojnika, među kojima i talijanski kontingent, trebao bi se nakon toga spremiti da sljedećih tjedana uđe na Kosovo, pridružujući se tako istom broju vojnika koji se od 1995. nalaze u Bosni, a koji su pak zamijenili 30 tisuća modrih kaciga UN-a poslanih u Hrvatsku na početku sukoba. Rezultati nisu predvidljivi, no bosansko iskustvo pokazuje da će vrijeme tih napora sigurno biti dugo, i vjerojatno dramatičnije u smislu ljudskih života. Opravdano je upitati bi li jedna manje mišićava strategija, čvršća diplomacija, veća pozornost spram demokratskih razvoja balkanskih zemalja i gospodarska potpora, dugoročno manje skupa, dali bolje rezultate. To su pitanja koja kruže od početka balkanskog rata, od preuranjenog priznanja Hrvatske do kasnih protumjera spram srpskog ekspanzionizma. Važno je također upitati se i o legitimnosti već skore intervencije, ne samo zato što je presedan (prva intervencija NATO- a na teritoriju jedne suverene države), već i zato što riskira pod znak pitanja staviti (a Milošević to i očekuje) krhke ravnoteže mira u Bosni, daytonske sporazume, i sve osjetljivije odnose sa Crnom Gorom, republikom koja je u federaciji sa Srbijom i koja je obznanila secesionističke ambicije. Premda je, naizgled, motivacija ista, zaustavljanje pokolja, prisiljavanje Srba na povlačenje, legitimnost intervencije na Kosovu, na planu prava, izokrenuta je u odnosu na intervenciju u Bosni. Daytonski sporazumi bili su inspirirani načelima integriteta bosanske države i moralnog neprihvaćanja etničkog čišćenja i dijeljenja. Koliko god da je nepostojana i pomalo licemjerna, institucionalna tvorevina, 'jedno i trojno' predsjedništvo hrvatsko-muslimanske federacije i bosansko-srpske 'republike' unutar iste države, spašava ta načela. Ipak, samo na papiru, jer se tek nekoliko tisuća izbjeglica usudilo vratiti u mjesto podrijetla, mir ostaje 'blindiran' vojnicima NATO-a, Bosna ima ograničen suverenitet, jer visoki povjerenik za civilne poslove može zamijeniti redovno izabrane načelnike i predsjednike. A ratni zločinci, možda čuvani neugodnim tajnama, ostaju na slobodi. Kosovo, zemlja koja je stoljećima vezana uz pravoslavnu tradiciju i srpsku naciju, 90 posto nastanjena je Albancima. Ilegalna emigracija iz Albanije, veći demografski rast u muslimanskim obiteljima, separatistička gerila i brutalna represija za koju se odlučio Beograd zapravo su u toj zemlji život učinili nemogućim za 10 posto Srba koji su tamo rođeni, djeci iz miješanih brakova, pa i onima koji su naprosto radili kao pozornici ili namještenici u katastarskom uredu. Na riječima, međunarodna zajednica potvrđuje načelo teritorijalnog integriteta Srbije, no bilo bi naivno misliti da 'široka autonomija' i intervencija NATO-a nisu predvorje neovisnosti, utoliko više što trideset tisuća gerilaca nema nikakvu namjeru odložiti oružje. U slučaju Kosova, separacija i etnička neravnoteža bili su odlučujući elementi, obratno od prihvaćenih načela. Zahvaljujući zatvaranju i Miloševićevoj prljavoj igri, zainteresiranog samo za zadržavanje unutarnje vlasti, Srbija koja je imala i poneko pravo, sve je učinila da prijeđe na stranu krivnje s iskušanom okrutnošću, držeći gerilcima koje treba istjerati i žene, starce i djecu. Sada smo u slijepoj ulici. Nakon pariškog neuspjeha, poneki od NATO-ovih vojnika, uključujući i Talijane, morat će se pripremiti umrijeti za Prištinu. A svi oni - da će ondje biti dugo vremena, stoga što od planova o Velikoj Albaniji koji kruže i mogućem domino efektu po Makedoniju podilaze žmarci. Za proslavu pedeset godina NATO-a, širenja na istok i kraja hladnog rata baš i nije nešto", piše Massimo Nava.