ES 22.II.EL MUNDO-ŠPANJOLSKA U EU

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 22. II. 1999. Europa: granica naše frustriranosti Juan Francisco Martin Seco, ekonomist i član saveznog odbora stranke Izquierda Unida (Ujedinjena ljevica), osvrće se na članak Felipea Gonzaleza u vezi s uvođenjem eura. U članku, između ostalogaa, stoji: "Krajem prošloga mjeseca Felipe Gonzalez objavio je u listu 'El Pais' članak pod naslovom: 'Europa: granica naše ambicije'. Na početku članka pisao je o stvarima koje su u svakome slučaju istinite, da za sve nas koji smo preživjeli razdoblje Francove vladavine Europa postaje zastava slobode nasuprot diktaturi, neka vrsta obećane zemlje, konglomerat svega onoga što nismo imali, a za čime smo čeznuli, simbol demokracije i blagostanja. Ono što Gonzalez ne kaže jest to da su te vrlo pozitivne konotacije kojom se Europa tolike godine obavijala kod nas bile jako korisne raznim vladama pri izbjegavanju nužnih rasprava, i to u mnogo većoj mjeri nego u ostalim državama. Ta se odgovornost može pripisati izuzetnoj ulozi bivšeg predsjednika vlade koji se namjerno poistovjećivao pred našom javnošću s Europom, iako se radilo o vrlo različitim situacijama, ako ne i posve različitima, kao što nas nekolicina misli. To poistovjećivanje služilo je u našoj državi samo tome da se ne čuju neki drugi glasovi i kritike u vezi s monetarnom unijom. Španjolska je jedna od država koje najviše žele zajedničku Europu. I sam se Gonzalez hvalio, s određenom dozom naivnosti, time što u tom pitanju nije imao oporbu. Naivno, zato što se nije bavio unutarnjim problemima, a svoje je zahtjeve smanjivao u vrijeme cjenkanja o tome kakva će biti Europska unija. Europa kakvu određuju Acta Unica i Maastricht nema nikakve veze s demokracijom i slobodom, isto tako kao što ta gospodarska pseudosloboda na kraju krajeva vodi upravo prema uništavanju istinske demokracije. Taj zajednički trgovački, financijski i monetarni prostor zapravo je negacija socijaldemokratskih vrijednosti stare Europe i poslušno slijedi pobunu europskoga kapitala, nestrpljivog u želji da se oslobodi zapreka koje mu nameće socijalna i demokratska država. Jer globalizacija na koju Gonzalez na više mjesta aludira u svojemu članku, shvaćena kao gospodarska realnost, nije plod nikakve neizbježne pojave koju nameću prirodne sile ili tehnološki razvoj nego abdikacija javne vlasti zatupljene ekonomskim neoliberalizmom i izbjegavanje njezine obveze - nadziranja gospodarstva. Više je riječ o liberalizaciji nego o globalizaciji. Sve nas koji smo svih ovih godina upozoravali na proturječnosti i opasnosti od toga procesa, on nas sada smješta u neku drugu galaksiju. Nema mjesta za rasprave. Svaka se alternativa prikazuje kao bezglava i pretpostavlja se da će gospodarski kaos zavladati u onim državama koje ostanu izvan ovoga raja. A ne izgleda mi baš da su te države doživjele neke kataklizme, a ako Velika Britanija i pati od sadašnjih gospodarskih poteškoća, to je možda zato što ima ortodoksniju gospodarsku politiku i od same Europske unije. No, sada se počinje postavljati i ovakvo stanje stvari: unutra ili vani. Kao da je monetarna unija pala s neba i kao da nitko nije odgovoran za njezin nastanak. Kao da se radi o potpisivanju sporazuma o pristupu, a da je naš jedini manevarski prostor bio izbor između ulaska ili ne. Stvaranje monetarne unije, i prije potpisivanja Acta Unica, bilo je plod dugog pregovaračkog procesa u kojemu su sve države odlučivale o mnogo čemu, i mnogo je toga bilo u igri, uključujući i njemačko ujedinjenje, a španjolski je stav bio oduševljeno prepuštanje tom modelu bez ikakvog ograđivanja. Napisati danas članak u kojemu se čezne za nekom drugom Europom, političkom, socijalnom i s usklađenom poreznom politikom ili s velikom kohezijom, zapravo je nečuveni cinizam. A to je trebalo prije činiti, kad se pregovaralo. U Maastrichtu. (...)"