IT LA STAMPA 2. II.-TAL. NACIONALNI OSJEĆAJ

ITALIJA LA STAMPA 2. II. 1999. 'Da, Europa će napraviti Talijane' "Još nismo postali nacija i zato ćemo u Europu ući u 'stanju slabosti'. 'No tko zna' iznosi pretpostavku Norberto Bobbio u razgovoru koji je jučer objavljen u La Stampi, 'hoće li nas možda europsko nadmetanje potaknuti da ponovo osvojimo nešto nacionalnog ponosa'. I još: 'Tko zna da nećemo možda Europljanima uspjeti pokazati da smo jedna nacija, država vrijedna poštovanja'. Hoće li nam Europa pomoći da napravimo Italiju? 'To je nada koja mi se za sada ne čini potkrijepljena činjenicama', odgovara Ernesto Galli della Loggia. 'Mogućnost da pošaljemo nekog Talijana da predsjeda Unijom, sudionicima u našoj unutarnjoj politici mnogo je manja važna od autorstva nad Ulivom.(...) Među državama će se još desetljećima pogađati oko izgradnje zajedničke Europe, barem dotle dok neki sicilijanski glasač neće biti u stanju razumjeti nekog danskog političara i obratno, pošto nikada nije postojala nekakva politička zajednica čiji se članovi međusobno ne razumiju. A slabost u talijanskoj nacionalnoj izgradnji odrazit će se na slabost naše pregovaračke snage. Zamisao da Europa stavlja nacije na stranu je pogrešna; izgradnja Europe će im povećati težinu. A nacije drugog reda bit će sudionici drugog reda. To ne znači da iz toga ne možemo izvući koristi, kao što se to dogodilo s poticajem za financijsko ozdravljenje. No manjak nacije, koji se danas toliko osjeća, nakon što ju je pola stoljeća naše međunarodno stajalište tjeralo u drugi plan, pokazat će se zaoštrenijim, a ne ublaženim'. Vittorio Messori čiju tezu navodi Norberto Bobbio, a prema kojoj je 'jedinstvo Italije ostvarila jedna uska politička klasa protiv građanskog društva kojega su pretežno sačinjavali katolici', stavlja u dvojbu premise svog starog učitelja s torinskog sveučilišta, no čini se da slaže s njegovim pristupom. 'Za razliku od Bobbia, ja vjerujem da je Italija nacija. Italija je što više najstarija europska nacija, od vremena Dantea i Petrarce, ako ne i od Augusta. A to što smo to još i danas dugujemo Papinstvu, koje je sačuvalo dva suštinska elementa svake nacije: jezik - stoljećima se talijanski govorio u rimskoj kuriji, i teritorij.(...)' 'Radi Europe', nastavlja Messori, približavajući se Bobbijevoj misli, 'nećemo se osjećati više Europljanima, već više Talijanima. Maastricht ponovno budi uspavane šovinizme. No Talijani su zaštićeni od krajnosti, i upravo stoga što su svjesni svojeg nacionalnog duha, dopuštaju si luksuz da nisu nacionalisti'. 'Ne, u zemaljama koje su se kasno ujedinile, poput Italije, izgradnja Europe ne učvršćuje identitet, nego ga slabi', mišljenje je Maxa Galloa, povjesničara, romanopisca i bivšeg Mitterrandova glasnogovornika, koji je proteklih godina upozoravao Rim na povjeravanje rješavanja problema Bruxellesu. 'U centraliziranim zemljama, poput Francuske, sporazumi iz Masstrichta i Amsterdama izazivaju povratak plamena (i opasnosti) nacionalizma. Drugdje riskiraju da sagore nacije, i da ih svedu na konfliktne regije okrenute same sebi, ujedinjene ne po državljanstvu već prema etnicitetu i gospodarskim interesima. Nije slučajno da se, otkako se ubrzala izgradnja Europe, u posljednjih dvadeset godina, u Italiji povećala razlika između Sjevera i Juga, i da je eksplodiralo pitanje Lege'. 'Čini mi zadovoljstvo to što se Bobbio pokazuje spremnijim no u prošlosti prihvatiti 'chance europeu'', komentira Gian Enrico Rusconi. 'No nije mi, međutim, uvjerljiv njegov rječnik kada govori o nacionalnom 'ponosu'. To je stari način, iz vremena Risorgimenta, za suoačavanjem s pitanjem nacionalnosti.(...) To je koncept nacije koji se treba redefinirati. Zato što se ja ne mogu osjećati Talijanom na isti način na koji se osjećao moj djed.(...) Na europsku komponentu se ne može gledati kao na nadomjestak; tu vidim djelić koji nedostaje, a kojega samo povjesničari mogu rekonstruirati. Radi se o tome da se odredi jedna obveza državljanstva, temeljena na zajedničkoj povijesti. Ne nedostaje onih koji ukazuju na prazninu, nedostaje onih koji su spremni preuzeti taj kulturalni posao, pod cijenu da izgledaju kao vatrogasci republike'", piše Aldo Cazzullo.