IT-diplomatski odnosi IT AVVENIRE 3.II.- ODNOSI SA SAD-OM ITALIJAAVVENIRE3. II. 1999.Manje složeni odnos sa SAD-om"'Ich bin ein Berliner!' iskaz Kennedyjeve solidarnosti građanima bivše njemačke prijestolnice, koje su Sovjeti držali
kao taoce, sabire najviše oblike odnosa Amerika-Europa tijekom pola stoljeća, od Trumanova predsjedničkog mandata do onih Reagana i Busha. Odnos koji je omogućio, prvo, brzu obnovu i učvršćivanje slobode na zapadu Europe, a zatim pad komunizma i ponovno ujedinjene Kontinenta u zajednicu. To se dogodilo zahvaljujući snažnom poticaju na integraciju i postupnom građenju partnerstva među jednakima u Atlantskom savezu.(...)Uloga usamljenog vodstva na međunarodnoj pozornici koju Washington obnaša nakon raspada sovjetskog bloka, otežana suđenjem predsjedniku i izrazito oštrom borbom za vlast, može izgledati zgodnom nepripremljenijem dijelu američkoga javnog mišljenja i demagoškom dijelu u Kongresu, no tko ima osjećaj za odgovornost vidi velike rizike i pribojava ih se.Ako ćemo biti iskreni, moramo priznati da smo mi, na ovoj obali Atlantika, koja uključuje i ljupke obale Sredozemlja, prvi koji
ITALIJA
AVVENIRE
3. II. 1999.
Manje složeni odnos sa SAD-om
"'Ich bin ein Berliner!' iskaz Kennedyjeve solidarnosti građanima
bivše njemačke prijestolnice, koje su Sovjeti držali kao taoce,
sabire najviše oblike odnosa Amerika-Europa tijekom pola stoljeća,
od Trumanova predsjedničkog mandata do onih Reagana i Busha. Odnos
koji je omogućio, prvo, brzu obnovu i učvršćivanje slobode na
zapadu Europe, a zatim pad komunizma i ponovno ujedinjene
Kontinenta u zajednicu. To se dogodilo zahvaljujući snažnom
poticaju na integraciju i postupnom građenju partnerstva među
jednakima u Atlantskom savezu.(...)
Uloga usamljenog vodstva na međunarodnoj pozornici koju Washington
obnaša nakon raspada sovjetskog bloka, otežana suđenjem
predsjedniku i izrazito oštrom borbom za vlast, može izgledati
zgodnom nepripremljenijem dijelu američkoga javnog mišljenja i
demagoškom dijelu u Kongresu, no tko ima osjećaj za odgovornost
vidi velike rizike i pribojava ih se.
Ako ćemo biti iskreni, moramo priznati da smo mi, na ovoj obali
Atlantika, koja uključuje i ljupke obale Sredozemlja, prvi koji
Ameriku ostavljamo samu u najtežim i najriskantnijim djelovanjima,
da oklijevamo držeći se u stanju smanjene odgovornosti. Za narode i
pojedince koji nisu baš skloni svemu što je neugodno, dakle prema
obvezama solidarnosti, ovakvo stanje stvari ima svoje prednosti, u
pogledu materijalnih i moralnih troškova.(...)
Europa se ne zanima za drame drugih kontinenata, osim kad se to ne
odnosi na burzovne i financijske odraze. Sjedinjene Države ne mogu
tako postupati. Europska unija ima veliki otpor suočiti se i s
temama kao što su pritisak na granicama mladih u potrazi za poslom,
terorizam, netolerancija i fundamentalizam, napetosti pred našim
vratima što se stalno vraćaju, poput onih na Bliskom i Srednjem
istoku.
Što se tiče Kosova, konačno se čini da stvari idu na drukčiji način,
i čini se da se ocrtava novo uspostavljanje ravnoteže između uloge
Sjedinjenih Država i one Europske unije (osim, očito, Rusije).
Potrebno je nastaviti u tom smjeru, pa i pripremajući javna
mišljenja na neke opore stvari, budući je branjenje mira skupo,
umjesto da ih se odvraća brbljanjima u koje više nitko ne vjeruje, i
koja ih udaljuju od sudjelovanja u politici, koje je neophodno u
živoj demokraciji.
Sa skupova na vrhu, s međunarodnih i europskih sastanaka sljedećih
mjeseci, može i mora izići jedno konkretno pokretanje europskog
preuzimanja odgovornosti na međunarodnoj sceni, na diplomatskom
polju i na polju sigurnosti i obrane, koje niti jedna komponenta
Europe nije više u stanju učinkovito obnašati. To podrazumijeva
intenzivan, iskren, dijalog, ako je potrebno i dijalektički sukob
sa Sjedinjenim Državama, za što je bilo mnogo primjera u već dugoj
povjesti Atlantskog saveza(...)", piše Bruno Bottai.