IT AVVENIRE 3.II.- ODNOSI SA SAD-OM

ITALIJA AVVENIRE 3. II. 1999. Manje složeni odnos sa SAD-om "'Ich bin ein Berliner!' iskaz Kennedyjeve solidarnosti građanima bivše njemačke prijestolnice, koje su Sovjeti držali kao taoce, sabire najviše oblike odnosa Amerika-Europa tijekom pola stoljeća, od Trumanova predsjedničkog mandata do onih Reagana i Busha. Odnos koji je omogućio, prvo, brzu obnovu i učvršćivanje slobode na zapadu Europe, a zatim pad komunizma i ponovno ujedinjene Kontinenta u zajednicu. To se dogodilo zahvaljujući snažnom poticaju na integraciju i postupnom građenju partnerstva među jednakima u Atlantskom savezu.(...) Uloga usamljenog vodstva na međunarodnoj pozornici koju Washington obnaša nakon raspada sovjetskog bloka, otežana suđenjem predsjedniku i izrazito oštrom borbom za vlast, može izgledati zgodnom nepripremljenijem dijelu američkoga javnog mišljenja i demagoškom dijelu u Kongresu, no tko ima osjećaj za odgovornost vidi velike rizike i pribojava ih se. Ako ćemo biti iskreni, moramo priznati da smo mi, na ovoj obali Atlantika, koja uključuje i ljupke obale Sredozemlja, prvi koji Ameriku ostavljamo samu u najtežim i najriskantnijim djelovanjima, da oklijevamo držeći se u stanju smanjene odgovornosti. Za narode i pojedince koji nisu baš skloni svemu što je neugodno, dakle prema obvezama solidarnosti, ovakvo stanje stvari ima svoje prednosti, u pogledu materijalnih i moralnih troškova.(...) Europa se ne zanima za drame drugih kontinenata, osim kad se to ne odnosi na burzovne i financijske odraze. Sjedinjene Države ne mogu tako postupati. Europska unija ima veliki otpor suočiti se i s temama kao što su pritisak na granicama mladih u potrazi za poslom, terorizam, netolerancija i fundamentalizam, napetosti pred našim vratima što se stalno vraćaju, poput onih na Bliskom i Srednjem istoku. Što se tiče Kosova, konačno se čini da stvari idu na drukčiji način, i čini se da se ocrtava novo uspostavljanje ravnoteže između uloge Sjedinjenih Država i one Europske unije (osim, očito, Rusije). Potrebno je nastaviti u tom smjeru, pa i pripremajući javna mišljenja na neke opore stvari, budući je branjenje mira skupo, umjesto da ih se odvraća brbljanjima u koje više nitko ne vjeruje, i koja ih udaljuju od sudjelovanja u politici, koje je neophodno u živoj demokraciji. Sa skupova na vrhu, s međunarodnih i europskih sastanaka sljedećih mjeseci, može i mora izići jedno konkretno pokretanje europskog preuzimanja odgovornosti na međunarodnoj sceni, na diplomatskom polju i na polju sigurnosti i obrane, koje niti jedna komponenta Europe nije više u stanju učinkovito obnašati. To podrazumijeva intenzivan, iskren, dijalog, ako je potrebno i dijalektički sukob sa Sjedinjenim Državama, za što je bilo mnogo primjera u već dugoj povjesti Atlantskog saveza(...)", piše Bruno Bottai.