VOA-HRVATSKI UMIROVLJENICI-8-2

GLAS AMERIKE - VOA 8. II. 1999. Svakodnevica siromašnih hrvatskih umirovljenika Prilog Linde Miliše "Prema sindikalnim istraživanjima 1.581.747 ili 34,6 posto hrvatskih građana pripada kategoriji siromašnih. Za sve svoje životne potrebe, siromašni u Hrvatskoj dnevno mogu izdvojiti svega četiri dolara, što je gornja granica siromaštva. U kategoriju siromašnih ulaze nezaposleni, radnici koji ne primaju plaću i umirovljenici. Od 926.312 hrvatskih umirovljenika siromašno je njih 68,3 posto, ili 633.102. Osim u javne kuhinje, siromaštvo ih tjera da prekapaju po kontejnerima za smeće. Na zagrebačkoj tržnici Dolac umirovljenici svakodnevno prekapaju po namirnicima bačenim u smeće. Marija ima 64 godine i 46 kila. Ima upale oči i obraze, stidljiv osmijeh, šuplje cipele, sivu susjedinu suknju, koja izgleda kao vreća, poderani džemper i kaput iz Caritasa. Posljednjih nekoliko noći sanja jedan te isti san u kojem u njenoj peći pucketa vatra, vani pada snijeg, a ona, sita i zadovoljna, sjedi pored prozora. Bude joj žao kad svane. Jutro je, kaže, uvijek iznova uvali u neprilike. Marija živi u Zagrebu u kojem je i rođena. Nema nigdje nikoga. Ima stan kojeg je naslijedila od roditelja i mirovinu od koje joj, kada podmiri režije, ostane nedovoljno za hranu. Svakog dana oko dva popodne, kada je svlada glad, odlazi po namirnice na Dolac, na gradsku tržnicu. 'Oprostite kaj sam se sad nasmijala, pa ja si poberem voća i povrća s placa. Nisam to samo ja, takvih nas ima puno'. Marija se već godinama dohranjuje otpacima s gradske tržnice. Često ode i u javnu kuhinju. Razmišljala je i o tome da krene od vrha do prizemlja nekog zagrebačkog nebodera, pozvoni na vrata i pruži ruku, ali je sram. Na tržnici, medju istima, možda i gladnijima od nje, manje joj je neugodno. 'Puno nas ima i zato ako su penzioneri, nema kud, kupiti ne može, onda mu je bolje tu. Mi ne pobiremo ono naj, naj, hranu, povrće i voće, ali ono što se pobere, opere se i očisti i... na taj način živimo', kaže Marija, koja na plac nosi malu najlonsku vrećicu jer je 'hrane po koju dolazi sve manje, a ljudi sve više. Gledajte, ja sam si danas pobrala par banana i to pojedem... Dok nađete ono lišće od salate... i to pobiraju ljudi. Neki vele da pobiru za kokoši, ma ako ima kokoš, kako je onda hrani? Ljudi se na taj način opravdavaju. Ne bi se zbog toga trebali opravdavati, kad znam radi čega pobiraju. Tu salatu očiste doma, naprave je i pojedu.... Išle bi mi suze, to je žalosno da smo na to morali doći'. Marija se u početku teško nosila s nelagodom. Sve joj je izgledalo prljavo, ljigavo i trulo i gadila joj se sama pomisao na jelo. Sad misli drugačije, misli, koliko truda za par banana i nekoliko listova salate! 'Čovjek dođe do toga da mu više i nije neugodno, kad vidite da druge nema. Nema. Za ukrasti, za to nisam naučena ni sposobna, nisam tako odgojena,... Ovako mi je onda bolje...' Ispod naslaga godina ponekad isplivaju uspomene na bivši život. Na činovnički posao i supruga koji ju je ostavio, jer nije mogla imati djece. 'Što je prošlo - umrlo je', kaže Marija. Uspomene čovjeka samo sjete da je 'sve moglo biti drugačije pa i ono što ih boli. Ne, nisam, nikad nisam pomislila da ću na ovo spasti. Puno puta mi dođe na pamet pa pomislim, majko mila ili Bože! Šta sam ti sagriješila. Da me bar upozori, da mi kaže, tu i tu sam zgriješila i zato sam na to morala doći... Onda opet pomislim, možda sam pod takvom zvijezdom rođena...'". (VOA)