US NY TIMES 20. I.MOTIVI POKOLJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 20. I. 1999. Motivi pokolja "Prošlotjedni pokolj u srpskoj pokrajini Kosovo slijedio je dobro poznati obrazac: albanski gerilci iz OVK-a ubiju srpskog policajca ili dva. Srpske se snage osvete sravnjivanjem sela sa zemljom. Ovaj put uzele su živote više od 40 Albanaca, uključujući mnoge starce i jedno dijete", piše Mischa Glenny, autor knjige 'Pad Jugoslavije'. "Do pokolja u selu Račak, Zapad se oslanjao na 700 nenaoružanih promatrača koji su, pod okriljem OESS-a, pokušavali očuvati krhki prestanak vatre. Srbija je u ponedjeljak istjerala Williama Walkera, visokog američkog diplomata u području, nakon što je g. Walker optužio Srbe za ubojstva. U međuvremenu, američki izaslanik Christopher Hill kreće se između Beograda i Prištine u pokušaju da postigne dogovor između dviju strana. No i Srbi i Albanci zauzimaju kruto stajalište. Prvi ustraju da je Kosovo sastavni dio Srbije, dok posljednji zahtijevaju da se odredi nadnevak referenduma o nevisnosti. To je bio krug čijem se prekidanju ni američka ni europska diplomacija nisu mogle nadati. Diplomati su računali na nekoliko mjeseci predaha prije nego što rat opet počne. To se činilo moguće, iako su obje strane nastavljale izazivati manje sukobe. No događaji prošlog tjedna navješćuju golemu eskalaciju sukoba, koju je srpsko vodstvo namjerno izazvalo. Presudno je pitanje koji su motivi jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića? Nema mnogo sumnje u to da je on odobrio policijsku akciju u Račku. A odluka da se srpskim sigurnosnim snagama dopusti povratak u selo nakon masakra radi operacija 'čišćenja' morala je imati njegovo odobrenje. Diplomati su također uvjereni da je g. Milošević shvatio da će događaji na Kosovu izazvati bijes Zapada i pozive na oštru akciju. Pa zašto je to učinio? Postoje dva moguća obrazloženja. Prvo pretpostavlja da g. Milošević nema ideologije te je predan samo ostanku na vlasti. Dosad se klonio svake koherentne strategije, razvijajući se u majstorskog taktičara. Njegove taktičke vještine, koje su zaista velike, omogućile su mu da više od deset godina ostane neprikosnoveni vođa Srbije. Glavni izvor Miloševićeve političke legitimnosti sada leži u njegovoj sposobnosti da stvori još veće krize koje okupljaju nacionalističko mišljenje, a također mu dopuštaju da na svoje protivnike lijepi etikete 'izdajnika'. U tom je procesu uništio zemlju. Srpske sigurnosne snage ponižene su, i sada se čine sposobne samo za napadanje nemoćnog građanstva. Gospodarstvo je raj za gangstere, uništeno sankcijama i kronično lošim upravljanjem, a narod je zastrašen i paranoičan. Sve to ozbiljno je nagrizlo temelj moći g. Miloševića. U posljednjih šest mjeseci, on je otpustio nekoliko stupova svog poretka. Prošlogodišnji izbor njegova odlučnog protivnika u Crnoj Gori prijeti temelju njegove savezne moći. Drugo moguće obrazloženje ponašanja g. Miloševića čini se prenategnuto, pa ipak ga prihvaćaju mnogi političari i intelektualci, kako Srbi, tako i Albanci. Prema toj teoriji, pravi je cilj g. Miloševića da Kosovu dopusti da postane neovisno tjerajući Zapad na intervenciju. G. Milošević je oportunist, a ne nacionalist, i ako može zadržati vlast prepuštanjem Kosova, on će to učiniti. Za to postoje razlozi. Pokrajina je gospodarski teret kao i stalni izvor nestabilnosti. Nekih 90% stanovništva Kosova Albanci su koji ne žele ostati u Jugoslaviji. No ako je to zaista Miloševićev plan, on može očekivati gorljivo suprotstavljanje srpskih nacionalista, koji neće popuštati o tom pitanju, bez obzira kako on mudro uporabio svoje taktičke vještine. No g. Milošević ima prošlost gubljenja ratova i teritorija a da za to nije platio političku cijenu. Srbi su priznali potpuni poraz u Hrvatskoj i djelomični u Bosni. U to vrijeme, Milošević se u Srbiji s uspjehom branio da je do tih gubitaka došlo jer su vlade Hrvatske i Bosne primale zapadnu pomoć. Ako Sjedinjene Države i Europa na najnovije događaje odgovore ovlašćujući NATO da intervenira na Kosovu, problem g. Miloševića bit će riješen. No to je riskantna stvar. Zračni napadi na srpsku zračnu obranu bili bi recept za stvaranje daljnje nestabilnosti u području. Budu li srpske konvencionalne vojne snage uništene, bosanska vlada, pa čak i hrvatska, mogle bi biti u iskušenju da srpsku slabost iskoriste zauzimanjem teritorija koje sad nadziru snage g. Miloševića. U svakom slučaju, zračni napadi ne bi zaustavili ubijanje na Kosovu a najvjerojatnije bi povećali mogućnost da se sukob raširi preko granice do Makedonije. Stoga, jedina intervencija koja ima izgleda za uspjeh jest slanje zapadnog pješaštva na Kosovo i uspostavljanje protektorata NATO-a na Kosovu. To bi, zapravo, stavilo NATO u stanje rata sa Srbijom, iako nije vjerojatno da bi jugoslavenska vojska bila kadra napasti savezničke snage. Tako bi predsjednik Milošević svojim nacionalističkim zagovornicima mogao reći da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da spasi Kosovo, ali suočeni sa superiornom snagom NATO-a, Srbi nisu imali izbora već priznati gubitak teritorija. Obje su teorije ukorijenjene u Miloševićevoj spremnosti da izazove krize koje sugeriraju mogućnost da će se kosovski sukob raširiti na druga područja. Srbija se ne bi mogla oduprijeti oštrom odgovoru NATO-a, ali i dalje ostaje najjača vojna i politička snaga u kronično nestabilnom području. G. Milošević ima moć povući srpsku potporu Daytonskom dogovoru koji drži krhki mir u Bosni. On je također u stanju izazvati krvoproliće u Crnoj Gori, između prosrpskih i antisrpskih Crnogoraca. Samo Kosovo ima potencijal potaknuti bratoubilački sukob u samoj Albaniji i veliki rat u Makedoniji. Slobodan Milošević drži nož na grlu južnog Balkana. Neki zapadni političari to shvaćaju. Hoće li pronaći metodu da ga razoružaju, druga je stvar."