IT REPUBBLICA 18. I.-KOSOVO I EUROPA

ITALIJA LA REPUBBLICA 18. I. 1999. Europa pred novom Bosnom "Film koji nam je ovih dana stigao s Kosova, na žalost, već smo vidjeli. To je remake onoga koji se vrtio u Bosni i koji je na svjetskoj sceni prikazivan između 1992. i 1995. U ulozi lošeg, slatkorječivog kada pregovara i okrutnog kada djeluje, ponovno je srpski boss Slobodan Milošević. Žrtve okrutne vojske Beograda, ovoga su puta kosovski Albanci, koji su zauzeli mjesto bosanskih muslimana. Nevidljivi čovjek opet je glavni tajnik UN-a, kojega ovoga puta tumači Koffi Annan. Kofi Annan je zamijenio Egipćanina Boutrosa Boutrosa Ghalija. Nenaoružani policajci koji bi trebali jamčiti zakon i međunarodni poredak pomoću fotografskih aparata i notesa, u novoj su verziji promatrači OESS-a, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, dok su u onoj prethodnoj to bile plave kacige Ujedinjenih naroda. U drugim glavnim ulogama, zaposlene beskonačnim sastancima bez velike koristi, ponovo nalazimo ministre i dužnosnike 'kontaktne skupine', sastavljene od sedam zemalja, među kojima je i Italija, zadužene za 'rješavanje' beskonačne balkanske krize. I, konačno, u podjeli uloga, kao posebni sudionik, još jednom se pojavljuje Richard Holbrooke, arogantan i tašt američki pregovarač, arhitekt u prvom filmu daytonskih sporazuma i u ovoj preradi beogradskog sporazuma. Ovoga je puta, međutim, priča malo složenija. Zato jer je u prvoj verziji postojala jedna neovisna država, napadnuta od druge države, Srbije, koja se, ne mogavši to sama riješiti, a još manje uz pomoć onoga koji joj je trebao jamčiti sigurnost, odnosno Ujedinjenih naroda, u jednom trenutku obratila NATO-u, tražeći da pretuče Srbe kako bi je pustili na miru. Kosovo, međutim , nije neovisna država, nego je jedna pokrajina Srbije, koja je do prije desetak godina uživala autonomni status kojega je Milošević opozvao kako bi učvrstio svoju vlast komunističkog tiranina (unatoč svojoj prošlosti kapitalističkog bankara u Sjedinjenim Državama) zajahavši svesrpski nacionalizam. Dakle, umjereni kosovarski vođa Ibrahim Rugova ne može napraviti ono što je učinio muslimanski predsjednik Bosne, Alija Izetbegović: pozvati NATO u pomoć. Stoga što, barem u teoriji, Atlantski savez nema pravo intervenirati u unutarnjem sukobu u nekoj državi. Rugova bi mogao od UN-a tražiti da zajamči poštivanje ljudskih prava (a skupna grobnica u Račaku, sa starcima, ženama, čak i dvanaestogodišnjom djevojčicom, ubijenima iz blizine pucnjem u zatiljak, bila bi i više nego dovoljan motiv). A UN bi se pak, sa svoje strane, s obzirom na njegovu poznatu vojnu nemoć, mogao obratiti NATO-u. No, kao što se već tri godine događalo u Bosni, usprotivila bi se Rusija, srpska saveznica. Postoji, uistinu, jedna interna zapovijed NATO-u da drže spremne bombardere za udar na srpske vojne položaje na Kosovu, no ona je mjesecima zamrznuta u očekivanju diplomatskih razvoja, koji su smokvin list europske, više nego američke, bojažljivosti, a koja se danas na Kosovu obnavlja uz isti sindrom utvrđen u Bosni. Radnju, ovoga puta, dodatno komplicira Albanija. Koja potpiruje vatru u ime zajedničkog nacionalnog identiteta s većinom kosovskih stanovnika. Talijanska vlada (koja je jučer poslala podtajnika Ranierija da prošeće, bez velikih očekivanja) kazala je onoj u Tirani da se ne igra s vatrom. Europljani ne žele neovisnost Kosova, koja bi poremetila balkanske ravnoteže, otvarajući, između ostaloga, jedva uspavano makedonsko pitanje; oni su skloniji povratku autonomnog statusa koji je postojao prije Miloševićeva udara. No albanska vlada, i kada bi htjela, ne može biti neutralna iz unutarnjih razloga; Sali Berisha na sjeveru zemlje huška Kosovare, toliko da je u jednom članku kojega je objavio lokalni list poticao albanski narod da se spremi 'za rat na život ili smrt'. OVK, oslobodilačka vojska Kosova, financirana i opskrbljivana oružjem iz Albanije, snosi dobar dio odgovornosti za to što je stanje u ovim trenucima došlo do točke bez povratka (od jučer je govoriti o krizi, umjesto o ratu, diplomatski eufemizam). Uzimanje osam srpskih vojnika za taoce, koji su oslobođeni prije četiri dana, bio je beskorisni izazov beogradskom ponosu. Danas se može ponavljati ono što je rečeno za prethodne sukobe u bivšoj Jugoslavije, posebice za onaj između Srba i Hrvata: ne postoje dobri i loši, možda loši i najgori (i nitko ne dvoji da su na toj nečasnoj ljestvici Srbi uvelike na čelu). I, na kraju, postoji još jedan dodatni element komplikacije. Onaj tko je u bosanskom filmu postao 'deus ex machina', Richard Holbrooke, ovoga je puta najodgovorniji za kosovsku zbrku. Jer je u listopadu s Miloševićem, svojim suučesnikom u daytonskim sporazumima, zaključio sporazum koji je srpskog bossa stavio u veliku prednost, a Zapad u dramatičnu slijepu ulicu. Povlačenje srpskih postrojba s terena, stavljeno je pod nadzor dvije tisuće nenaoružanih promatrača OESS-a. Ne samo da je srpsko povlačenje bilo izrugujuće, nego su i ljudi europske organizacije postali taoci beogradskih soldateski. I kada bi NATO odlučio operacionalizirati activation order (odnosno, da u akciju pošalje bombardere) promatrači bi riskirali da budu upotrebljeni kao ljudski štitovi za zaštitu srpskih položaja, točno onako kao što se bilo dogodilo plavim kacigama u Bosni u jednom najponižavajućijih trenutaka povijesti UN-a i cijele međunarodne zajednice. Na ovoj točki, veliko diplomatsko komešanje posljednjih sati, sa žurnim jučerašnjim sastankom u Bruxellesu između veleposlanika pri NATO-u, riskira da postane mjehur od sapunice. Sama 'kontaktna skupina' oživljena iz letargije, a koja će se vjerojatno okupiti za koji dan, možda na razini ministara vanjskih poslova, neće moći ništa drugo nego prijetiti i ublažavati, kao što je godinama činila u Bosni, a da nije uvjerila ni jedne ni druge. Onaj koji je na kraju odlučio da za Sarajevo iskoristi batinu, američki predsjednik Clinton, ovoga je puta previše u nevoljama sa suđenjem u Senatu da bi si mogao dopustiti luksuz da riskira život makar i jednog američkog vojnika. Bez američkog pogona, NATO je, zna se, motor bez cilindara. Kako se to često događa, remake je mnogo lošiji od originala", piše Paolo Garimberti.