NJ 25.I.DIE WELT-SVJETSKA UTAKMICA

NJEMAČKA DIE WELT 25. I. 1999. U svjetskoj utakmici "'Jednim potezom pera cijeli se smisao života pretvorio u besmisao', piše Stefan Zweig u svojoj autobiografskoj knjizi 'Svijet sutrašnjice' o svojim osjećajima poslije izbijanja Drugoga svjetskog rata koji ga je na posljetku otjerao u samoubojstvo. 'Jer najintimnija zadaća u koju sam četrdeset godina ulagao svu snagu svojega uvjerenja, mirno ujedinjenje Europe, uništena je.' Mirno ujedinjenje Europe nije dnevnopolitički komet. Nije bilo zvijezda vodilja samo za naraštaj Stefana Zweiga rođenog 1881. - zamagaljena svjetskim ratovima, izbačena s kolosijeka. Veliki Europljani poslijeratnog doba od Roberta Schumana preko Jeana Moneta do Helmuta Kohla prihvatili su zamisao, napeli luk preko stoljeća u iduće tisućeljeće i približili se ispunjenju kao nikada prije. Od 1. siječnja 1999. postoji zajednička europska valuta. Euro je - unatoč svim razumljivim i ozbiljnim dvojbama - uspjeh. Euro je čvrst, jači od dolara, kamate u Europi su niske, deflacija se čini vjerojatnijom od inflacije, financijska tržišta reagiraju pozitivno, a sada je čak ustrojeno povjerenstvo koje će ispitati prijevremeno uvođenje euro gotovine. Euforija je opasna. Žuran start eura slijedit će krize. No ono što sada doživljava rasprava o Europi razumljivo je i na sličan će način obilježiti i berlinski razvitak: snaga činjeničnog koju svi mogu osjetiti, proizvodi vlastitu dinamiku i trenutak. Stoga ne treba čuditi što sada oživljava stara rasprava treba li Europa ostati savez država ili postati savezna država. Stvaranje europskog ustava ne može se obaviti jednim potezom pera. Da bi europska savezna država postala stvarnost, trebale bi proći godine, ako ne i desetljeća - osobito bi prije toga trebalo biti ostvareno proširenje na istok. Ipak: pitanje hoće li savezna država s vlastitim ustavom - opet - biti politički cilj europskih naroda, trebalo bi sada riješiti. Helmut Kohl je godinama iznosio zamisao o europskoj saveznoj državi dok ga europska klima 1993. i 1994. nije tako silovito bacila u skepsu, da se zadovoljio neobveznim pojmom saveza država. Pod dojmom velikim dijelom nesretnog sporazuma iz Maastrichta postignuto je ujedinjenje prema dugo pripremanoj pragmatičnoj formuli: gospodarstvo hita, politika će slijediti. Najprije unutarnje tržište, zatim zajednička valuta - politička će unija jednoga dana doći sa zajedničkim ustavom. Ili: promjena putem trgovine. Stvari su daleko napredovale, no sadašnje stanje djeluje bez oduševljenja. I opet ekonomija daje pojam koji idućem koraku, europskoj saveznoj državi daje njegovu unutarnju logiku: globalizacija. Globalizacija, što znači ekonomsko prevladavanje vremena i prostora, nije politička misija koju se može zagovarati ili joj se suprotstavljati. Ona je prirodna sila uvjetovana napretkom. Događaj u napretku dvadesetoga stoljeća je tehnološki razvitak transporta i komunikacija. Ako do gotovo svake informacije gotovo svatko može doći u gotovo svako doba, granice nisu zapreke za rijeke znanja i ulaganja. Internet je to vrlo jasno pokazao svojim World Wide Webom. Ubrzavanje informacija i ukidanje granica za njih, logične su pretpostavke globalizacije. A ujedinjena Europa, koja s 340 milijuna stanovnika čini manje od 6,5 posto svjetskog stanovništva, jest posljedica - tako osim Amerike i Azije treba postojati i druga gospodarska sila. Ako se gospodarska tržišta ovoga svijeta u gusto smještenim svjetskim selima sastave u jednu zemlju svijeta, ne može se kao kod Gala u 'Asterixu i Obelixu' postaviti ograda i uz pomoć čarobnog napitka pobijediti 'Rimljane'. Može se povezati samo s drugim, sličnim 'selima' i na temelju zajedničkih zamisli i vrijednosti s konkurencijom voditi trgovina a ne rat. Ključna je riječ u doba globalizacije - fuzija. Sve se fuzionira. A ako to rade poduzeća - zašto ne bi i države? Fuzije poduzeća vode dvije na izgled suprotne energije: koncentracija i decentralizacija. Koncentracija (fuzijom), jer samo povezane snage omogućuju sposobnost za utakmicu na povećanoj razini usporedbe, dakle u svjetskom mjerilu. Decentralizacija jer samo delegirana odgovornost, različiti stilovi i unutarnja utakmica snaga čine pokretnim nastalo divovsko poduzeće i omogućuju upravljanje njime. U politici ta oba pojma slove kao proturječje. U gospodarstvu funkcionira ravnoteža suprotnoga para, još više: suprotnosti se međusobno uvjetuju. Koncentracija fuzijom nije uspješna samo tamo gdje je organizirana u decentraliziranim strukturama a decentralizacija ne oslabljuje samo one koji su svoje snage povezali koncentracijom. Koncentracija i decentralizacija su i ključni pojmovi rasprave o Europi. Kritičari europske savezne države s vlastitim ustavom boje se razmjera centralističke bruxelleske birokracije, njihove opčinjenosti pravilima i udaljenosti od građana. Proturecept: subsidijarnost samouvjernih država. Savezna država će poput grimase, a savez država poput prijaznog lica biti obilježene decentralizacijom. Pogreška u mišljenju leži u konstrukciji pogrešnoga suprotnog para. Jer u oba je modela moguće oboje: centralistički savez država isto se tako može zamisliti kao i decentralizirana savezna država. U savezu država trpjele bi se sve negativne strane europskog jedinstva - visoka plaćanja transfera, troškovi uprave, gubitak samostalnosti, bez uživanja pozitivnih stvari. Kakav papirnati tigar može biti Europska unija kao savez država, već godinama vidimo na Balkanu. Savez država s parlamentom bez ovlasti i gotovo svemoćnim povjerenstvom bez prave demokratske legitimacije truli je kompromis. Tajna uspjeha građanima bliske, deregulirane, konkurentne Europe leži u ravnoteži koncentracije i decentralizacije. No to je - da ostanemo u gospodarskom jeziku - lakše postići u fuzioniranom poduzeću nego u joint venture. Mnogostrukost i bliskost građanima europska bi savezna država čak unaprjeđivala, jer ona puno brže nameće premještanje odluka u regije i općine nego nacija u europskom savezu država koja se stalno bori za opravdanje svojeg postojanja. Oni koji se ne moraju samo legitimirati, mogu suverenije delegirati prema dolje. I Sjedinjene Europske Države morale bi slijediti načelo subsidijarnosti i biti organizirane u četiri stupnja: ono što može odlučiti i obaviti općina, radi općina, što se tamo ne može riješiti, obavlja regija, ono što regija ne može, odgovornost je nacije, a što je za naciju preveliko, spada na Europu i parlament koji rješava na temelju zajedničkog ustava. I tu preostaje dovoljno prostora za oblikovanje. Željeti ustrojiti politiku zaštite okoliša i (atomske) energije na državnoj razini je anakronizam ako se ne želi govoriti o licemjerju. Unutarnju sigurnost u doba međunarodnog organiziranog kriminala zemlja sama može stvoriti tek nespretno. Obrambena politika i europska mirotvorna snaga za intervencije mora biti definirana i organizirana u europskoj saveznoj državi ako pored svjetskog policajca Amerike ne želi postati poput direktora koji za doručkom sve bolje zna. A globalne migracijske rijeke iz Afrike, Azije ili jednoga dana čak iz Latinske Amerike, mogu se djelotvorno nadzirati samo ako su granice i kriteriji za useljavanje europski organizirani. Obrazovna politika ili politika tržišta rada i tarifa mogla bi se naprotiv izvrsno decentralistički organizirati. Zašto u Europi ne bi mogle postojati regije s višim i nižim plaćama? Čežnja za državom ponajprije je čežnja za domovinom. U doba hladnokrvnog samostvaralačkog egoizma i globalnog iskorjenjivanja vrijednosti ta potreba raste. Savezna država Europa tu bi čežnju mogla utišati time što bi u srcima napravila mjesta domoljublju: lokalnom domljublju kao i regionalnom domoljublju i nacionalnom domoljublju isto kao jednoga dana možda eurodomoljublju. Europski narod ne mora biti stvoren za to. Zajednički korijeni i vrijednosti leže u židovsko-kršćanskoj tradiciji naše zapadnjačke kulture - tu ne treba ništa izmišljati, tu se u najboljem slučaju nešto može ponovno pronaći. Više jedinstva neće biti potrebno - kako je i njemački narod stvorio i želio suglasje između bavarskih i frizijskih, između rajnskih i pomeranskih duša. U mnogostrukosti leži snaga europske gospodarske i vrijednosne zajednice koja bi svoje zajedništvo i suprotnosti mogla potvrditi - u svjetskoj utakmici" - piše Mathias Doepfner.