Podsjećaju da je 1. listopada 1991. započela višemjesečna opsada grada Dubrovnika u kojoj su građani i građanke Dubrovnika živjeli u kopnenoj i pomorskoj blokadi, bez struje i vode, u skloništima. Istodobno u Dubrovačkom primorju, Rijeci Dubrovačkoj i konavoskom području, uništavalo se selo za selom, rušilo, pljačkalo i palilo. Snage JNA napadale su dubrovačko područje iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i s Jadranskog mora.
U ratu na dubrovačkom području ubijeno je 116 civila, a više stotina je ranjeno; poginulo je 430 hrvatskih branitelja, 443 osobe zatočene su u logorima Morinj i Bileća, prognano je 33 000 osoba i uništen je 2071 stambeni objekt, podsjećaju iz Documente. Također i da su do danas zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih u Dubrovniku i na dubrovačkom području provedeni ili pokrenuti postupci pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, Županijskim sudom u Dubrovniku i pred Višim sudom u Podgorici.
Proživljeno iskustvo ostalo je u domeni osobnih sjećanja žrtava i sudionika rata, a društveni i politički faktori koji kreiraju društvenu zbilju zanemaruju posljedice rata koje su još uvijek prisutne u živom društvenom tkivu. U takvim okolnostima, u kojem lokalne vlasti ne ulažu potrebne napore, vrlo je teško uspostaviti izgubljeno povjerenje s najbližim susjedima i ponovno uspostaviti ratom presječene veze, upozoravaju iz Documente.
Posljedica toga je da su ljudi u svojim osobnim sjećanjima, tragedijama i proživljenim gubicima prepušteni samima sebi i da se neki od njih s tugom sjećaju solidarnosti i međusobnog uvažavanja koje je postojalo u vrijeme kada su im životi bili ugroženi.
Stoga Documenta apelira da javnost, kako dubrovačka, tako i šira, konačno počne razmišljati i istinski uvažavati činjenicu da je stanovništvo preživjelo teško ratno iskustvo, da posljedice tog iskustva, bez obzira na ekonomski napredak kojem se prirodno teži nakon rata, još uvijek postoje te da se o ratnim događanjima konačno počne razgovarati na zreo i odgovoran način.