Kada su pobunjenici proglasili oslobođenje zemlje od Gadafijeva režima tog 23. listopada 20011., već tri dana nakon pogibije svrgnutog diktatora Libijci su svoju zemlju zamišljali kao Dubai, no danas su obuzeti strahom od iračkog ili somalijskog scenarija.
U stvari, nekadašnji ustanici koji su se osam mjeseci borili protiv bivšeg režima i koji su bili nositelji nade za tu zemlju, postali su nakon nekoliko mjeseci izvor svih zala u zemlji i anarhije koja tamo vlada.
"Uzevši oružje u ruke dobrovoljno smo pridonijeli kaosu koji vlada u zemlji", kazao je Muftah al-Bedrija, 50-godišnji bivši borac.
Nakon što su ih prijelazne vlasti zadužile za osiguravanje strateških postrojenja i granica, ti su se bivši ustanici dokopali vojnog arsenala bivšeg režima, oformivši milicije koje sada obnašaju dužnost policije i vojske.
Jedan dio tih oružanih skupina utemeljen je na ideologijama, kao što je to slučaj sa salafistima Ansar al-Šaria, no druge su skupine autonomne, ukorijenjene u pripadnosti nekom području ili plemenu, poput milicija Zenten i Misrata koje operiraju na zapadu zemlje.
Većina tih do zuba naoružanih skupina je službeno vezana uz ministarstvo unutarnjih poslova ili obrane, ali su odane samo svojim neposrednim vođama i služe vlastitim interesima. Također ih se opetovano optužuje za kršenje ljudskih prava. Ustaničke formacije kontroliraju i trgovinu drogom i ilegalnu imigraciju te priječe svaki pokušaj formiranja profesionalne vojske i policije.
"Plivamo protiv struje", priznao je premijer Ali Zeidan i potvrdio da milicije osujećuju izgradnju organa sigurnosti države.
Otmica premijera 10. listopada, za koju je odgovornost preuzela jedna od "službenih" milicija, pokazala je svu krhkost središnjih vlasti na rasjepkanom i složenom političkom pejsažu gdje lokalni, plemenski i ideološki savezi i suparništva često unose rascjep između "islamista" i "liberala". Stoga i ne čude česti sukobi između raznih milicija i plemena u borbi za kontrolu trgovine droge, oružja ili ljudi te borbi za kontrolu granica.
"Stanje bi se moglo dodatno pogoršati u mjesecima pred nama", upozorio je jedan diplomat u Bengaziju, ocijenivši da bi nasilje moglo zahvatiti sve dijelove zemlje. Kako bi kupili mir, prijelazne vlasti su podijelile milijune dolara desecima milicija, otvorivši vrata mafijaškom djelovanju, ali čim "zavrnu slavinu" ili pokušaju raspustiti neku od milicija, potonje ne oklijevaju pribjeći napadima na državne istitucije, otmicama dužnosnika ili blokadama naftnih postrojenja. Zbog blokade naftnih postrojenja, libijska je država do sada izgubila oko šest milijardi dolara.
Vlasti su sve nemoćnije pred ekstremističkim skupinama, posebice na istoku zemlje, poprištu napada na snage sigurnosti i zapadna diplomatska predstavništva. Najspektakularniji napad tog tipa dogodio se u rujnu 2012. u Bengaziju, kada su ubijeni američki veleposlanik i još trojica ostalih Amerikanaca. Pred nasiljem koje je planulo većina diplomata i stranih tvrtki napustila je Libiju, a obnova zemlje nakon osmomjesečnog rata i više od 40 godina diktature pod Gadafijem mora pričekati bolje dane.
Politička suparništva i odsustvo jasnih razvojnih smjernica dodatno pogoršava stanje u zemlji. No, premijer ne gubi optimizam, već predviđa "blistavu budućnost" i tvrdi da je situacija u Libiji bolja od one u drugim zemljama. Suzdržao se, međutim, od imenovanja tih "gorih" zemalja.