Izraelski mediji nedavno su prenijeli riječi jednog nekadašnjeg člana nacionalnog vijeća sigurnosti predsjednika Baracka Obame koji napad na Iran predviđa već sredinom godine.
Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Jimmyja Cartera, kaže kako je Obama dosad vješto izbjegavao određivanje točnog datuma, ali da će izostanak dogovora s Iranom u vezi s njegovim pridržavanjem sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja nužno intenzivirati neke strane i domaće ekstremističke pozive na američku vojnu akciju, samostalno ili u suradnji s Izraelom.
Zato treba dobro proučiti pet potencijalnih implikacija koje bi još jedan rat imao na Sjedinjene Države, piše Brzezinski.
1. Koliko bi bio djelotvoran američki vojni udar na iranske nuklearne kapacitete, kakve bi bile posljedice, trajanje i koja bi bila ljudska cijena za iranski narod?
2. Kako bi Iran mogao odgovoriti i ugroziti američke interese te kakve bi to posljedice imalo po regionalnu stabilnost?
3. Bi li američki napad bio opravdan, u skladu s međunarodnim standardima te bi li ga prihvatilo Vijeće sigurnosti, a osobito Kina i Rusija koje imaju pravo veta?
4. Budući da se vjeruje kako Izrael ima više od stotinu komada nuklearnog oružja, je li uvjerljiv argument da bi Iran mogao napasti Izrael, a da prvo ne izgradi znatan nuklearni arsenal?
5. Bi li neka alternativna američka strategija mogla dati trajnije i manje bezobzirno rješenje za neutraliziranje potencijalne iranske nuklearne prijetnje, nego što bi to učinio jednostrani početak rata u ovako zapaljivu regionalnom okružju?
Po mišljenju Brzezinskoga, procjene kažu kako bi ograničeni američki udar imao samo privremeno djelovanje. Uz ponovljene udare djelotvornost bi rasla, ali i broj civilnih žrtava, što bi produljilo trajanje iranskog režima.
Teheran bi mogao potaknuti i nasilje u Iraku, što bi moglo zapaliti cijelu regiju.
S obzirom na nedavni učinak SAD-a u UN-u, gdje je SAD s Izraelom dobio potporu samo sedam od 188 država u protivljenju palestinskome članstvu u UN-u, lako je pretpostaviti da bi napad na Iran izazvao gnjev svijeta i izolaciju Amerike.
Najveću korist od rata imala bi Rusija Vladimira Putina koja bi Europi mogla naftu naplaćivati koliko hoće i još bi dobila odriješene ruke da prijeti Gruziji i Azerbajdžanu.
Zato, kaže Brzezinski, neuspjeh u nalaženju rješenja s Iranom ne treba gledati kao okidač za novi američki rat koji se vjerojatno i ne bi svodio samo na Iran. Mudrije bi bilo da SAD nastavi sa sankcijama Iranu, a istovremeno da za Bliski istok prihvati istu politiku koja je desetljećima uspješno štitila američke europske i azijske saveznike od opasnijih prijetnji od staljinističke Rusije i nedavno od Sjeverne Koreje koja također ima nuklearno oružje.
Ozbiljna rasprava o tim pitanjima na vanjskopolitičkome odboru pomoći će da se stvori čvršći nacionalni konsenzus o odluci da lakomislen ulazak u rat ne bi bio najmudriji odgovor na potencijalno tešku krizu. Nasreću, piše Brzezinski, postoji i bolja, iako ne i savršena opcija.