Po riječima Željka Dadića iz Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (HZZO), koji je sudionike skupa - mnoge znanstvenike i stručnjake iz područja vodoopskrbe i očuvanja zaštite zdravlja i okoliša - upoznao s rezultatima praćenja i promatranja izvorišta i vode za piće iz razvodne mreže u Hrvatskoj u 2010. godini, po kojima, kako je rekao, možemo biti zadovoljni sa zdravstvenom ispravnošću vode za piće.
"Monitoring je obveza koja bi se morala provoditi. Neke županije međutim to poštuju, a neke ne, iako su sredstva za monitornig osigurana u cijeni vode", rekao je i upozorio kako zadovoljavajuća zdravstvena ispravnost vode u Hrvatskoj, nažalost, nije rezultat "naših zasluga", nego ponajprije objektivnih okolnosti, poput slabe razvijenosti, nedovoljne industrijalizacije i nenaseljenosti.
Vera Santo iz Zavoda za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije upozorila je na pogoršan položaj akreditiranih laboratorija za ispitivanje vode Zavoda za javno zdravstvo nakon donošenja propisa prilagođenih europskih standardima.
"Nadležnost nad vodom za piće imaju i ministarstva poljoprivrede i zdravstva te smo došli u situaciju da više ne znamo koji su ovlašteni laboratoriji i koje se analize trebaju raditi, a ministarstva su si uzela za pravo i da daju ovlasti prema pravilniku, a kada su ustanovila da su svi laboratoriji uveli akreditaciju, uvode neka svoja diskrecijska prava koja ne stoje u pravilniku", rekla je Santo i ocijenila kako takvo nesređeno stanje vodi izravno u propast i gašenje laboratorija.
Govoreći o kvaliteti vode bunara na području južne Istre od 2000. do 2010., Sonja Diković iz Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije podsjetila je kako su kopani bunari bili osnova vodoopskrbnog sutava grada Pule na početku 20. stoljeća jer nije bilo drugih izvora vode.
"Kada su se pojavili alternativni izvori pitke vode većeg kapaciteta, dio tih bunara isključen je iz vodoopskrbnog sustava, a u preostalim bunarima nitrati su premašili najviše dopuštene koncentracije. S obzirom na to da nitrate nije moguće smanjiti jednostavnim postupcima prerade, i ti su bunari isključeni iz sustava", rekla je i procijenila da je na području grada Pule četrnaest takvih bunara.
Po njezinu mišljenju, nije mudro zapustiti te izvore pitke vode jer se, objasnila je, nikad ne zna kada voda iz kopanih bunara može zatrebati. Ako se bunari zapuste, a voda iz njih nekad ipak zatreba, za njihovo osposobljavanje morat će se potrošiti poprilično novca kako bi ih se ponovno uključilo u sustav, poručila je Sonja Diković.