Što zapravo znači bankrot države?
"Bankrot države" nije uobičajeni ekonomski termin s opće prihvaćenom definicijom. Premda se s vremena na vrijeme o tome povede stručna rasprava u svjetskim financijskim institucijama, ne postoji međunarodni pravni mehanizam kojim bi se proglasio bankrot države.
Ipak, Grčka je, poručuju rejting agencije Fitch i Moody's, djelomično u stečaju. I to, premda su Europska unija i Međunarodni monetarni fond prošloga tjedna odobrili toj članici eurozone drugi paket međunarodne pomoći vrijedan 109 milijardi eura.
U toj pomoći sudjelovat će i privatni sektor, s otprilike 50 milijardi eura, i to tako da će banke produžiti rokove dospijeća grčkih obveznica, zamijeniti postojeće za nove obveznice s nižim kamatama i ponuditi Grčkoj da otkupi obveznice po nižim cijenama.
Zašto je onda Grčka u djelomičnom stečaju?
"U ovom drugom paketu pomoći Grčkoj koriste se različite mjere, pa su među ostalim kreditori prihvatili određeni diskont na obveznice koje imaju. Procjenjuje se da će na tome izgubiti oko 21 posto u odnosu na ono što su uložili. A čim investitor izgubi dio vrijednosti na uloženi iznos, rejting agencije to proglašavaju bankrotom", objašnjava Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke.
Država, dakako, ne može bankrotirati u klasičnom smislu riječi, poput poduzeća. Radi se jednostavno o tome da država proglasi platnu nesposobnost, odnosno da ne može više podmirivati svoje financijske obveze.
To znači da ta država više ne može dobiti nove kredite na financijskim tržištima i otplaćivati kredite i kamate koji dospijevaju na naplatu.
Ne mora to čak ni javno objaviti. Dovoljno je da u pomoć pozove MMF. Riječ je o političkoj odluci vlasti.
Država tada zajedno s vjerovnicima - privatnim sektorom, drugim državama i međunarodnim institucijama - traži način za refinanciranje ili restrukturiranje njezinih dugova.
Pritom se ne radi o eventualnoj zaplijeni imovine, kao kod poduzeća. Nitko ne može zaplijeniti imovinu države, primjerice njezina poduzeća, banke ili zemljište. Država sama odlučuje što će napraviti sa svojom imovinom, hoće li je privatizirati ili će nužna sredstva namaknuti na drugi način.
Od polovice 19. stoljeća do danas platnu nesposobnost proglasilo je oko 200 država, uglavnom manje razvijene zemlje Južne Amerike i Afrike. Među novijim je primjerima Argentina 2002. godine, a u Europi Island 2008. godine.
Kako bi se izvukle iz te situacije, države obično smanjuju javnu potrošnju i poduzimaju strukturne reforme kako bi povećale konkurentnost gospodarstva.
Posljedice za stanovništvo su bolne - snižava se životni standard, smanjuju plaće u javnom sektoru, mirovine i socijalni transferi, raste nezaposlenost, slabi valuta, jača inflacija, gubi se ušteđevina...
'Dužan kao Grčka'
"Grčka se nalazi u škarama. Tamošnje vlasti sada provode oštre mjere proračunske štednje, kojima je glavni cilj smanjiti udjel javnog duga, koji je krajem prošle godine iznosio više od 140 posto BDP-a, a koji bi početkom iduće godine mogao dosegnuti i 160 posto. To su izrazito visoke razine javnog duga, pogotovo zbog visoke razine cijena koje Grčka plaća za refinanciranje dospjelih dugova. A zbog te oštre štednje gospodarska aktivnost dodatno slabi", kaže Šantić.
Problem Grčke podsjeća na događaje u Latinskoj Americi krajem prošloga stoljeća kada su mnoge tamošnje države došle u probleme. U pomoću tim zemljama tada su uskočili MMF i banke iz SAD-a, koje su bile vrlo izložene na tom području.
I tada se, kao i sada u Europi, tim zemljama pomagalo financijskim paketima, koji su sadržavali, među ostalim, zamjenu problematičnih državnih obveznica za nove ili uz diskont ili s dužim rokovima dospijeća.
Postavlja se pitanje koliko će potrajati bankrot Grčke?
"Mjere koje su čelnici EU-a prihvatili pokazuju da će to biti kontrolirani bankrot, kako vremenski, tako i stoga što će se spriječiti širenje dužničke krize na druge zemlje i financijski sustav. No, treba reći da su rejting agencije poručile i da će za nova izdanja grčkih obveznica uzeti u obzir nove čimbenike, pa bi se i 'junk' rejting Grčke mogao promijeniti na bolje", kaže Šantić.
Island se 2008. godine također našao u stečaju jer nije mogao isplatiti sve kredite koji su došli na naplatu tamošnjim bankama i poduzećima. No, uz pomoć MMF-a i ruskih kreditora, Island se relativno brzo oporavio i već je ove godine ponovno pristupio međunarodnim financijskim tržištima i izdao nove obveznice.
Udjel javnog duga u BDP-u
Ipak, postoje razlike između Grčke, koja je odavno u problemima, što je poznato po izreci 'dužan kao Grčka' i Islanda.
"Grčku već dulje vrijeme obilježava fiskalna nedisciplina, visok stupanj porezne evazije, iznimno velik i neučinkovit javni sektor… To je strukturni problem. Island je, međutim, imao dobre strukturne pokazatelje. Tamošnji problemi su nastali zbog prenapuhanog financijskog sektora koji se rasprsnuo u vrijeme financijske krize u SAD-u. Stoga je Island morao uložiti velika sredstva da bi sanirao banke, pa se stoga i državni proračun našao u problemima“, objašnjava Šantić.
Riječ je, dakle, o dva različita slučaja stečaja. No, koji su osnovni pokazatelji da nekoj državi prijeti stečaj?
"Ne postoji indikator koji bi pokazao da je neka država u bankrotu, odnosno da ne može refinancirati svoje kreditne obveze na svjetskom tržištu. No, dva su temeljna indikatora koji pokazuju da su neke zemlje rizične. Prvi je visok udjel javnog duga u bruto domaćem proizvodu, a drugi je skromna prognoza srednjoročnog gospodarskog rasta, što je posljedica niske konkurentnosti gospodarstva", objašnjava Šantić.
Udjel javnog duga Grčke u BDP-u iznosi oko 140 posto, a u Irskoj i Portugalu, članicama eurozone koje je također zahvatila dužnička kriza, između 83 i 85 posto. U Španjolskoj udjel javnog duga iznosi oko 66 posto BDP-a, a u Italiji 127 posto.
"Ima slučajeva da su neke zemlje izgubile povjerenje stranih investitora, premda im je javni dug bio na razinama od oko 40 posto BDP-a. Na to, naime, djeluje puno čimbenika, od političkih, primjerice, stabilnosti vlade, preko gospodarskih, do povjerenja investitora temeljenog na tradiciji", kaže Šantić.
U Japanu je, primjerice, javni dug veći od 200 posto BDP-a, no s obzirom na povoljne, domaće izvore financiranja, visoku razinu nacionalne štednje, snagu gospodarstva i slično, to ne predstavlja problem.
"Upravo zbog nedostatka tradicije u fiskalnoj konsolidaciji, koja bi jamčila određenu sigurnost ulagačima, tranzicijskim zemljama se tolerira puno manji udjel javnog duga u BDP-u, nego najrazvijenijim zemljama", objašnjava Šantić.
Situacija u SAD-u zabrinjavajuća, ali ne i kritična
Zbog toga udjel javnog duga SAD-a u BDP od oko 93 posto ne izaziva takvu bojazan, kao niže razine javnog duga u nekim drugim zemljama.
Doduše, ulagači ovih dana strahuju od poremećaja na svjetskom financijskom tržištu ako se republikanci i demokrati u Washingtonu ne dogovore o smanjenju proračunskog manjka i povećanju dozvoljene razine državnog zaduživanja, koja iznosi čak 14.300 milijardi dolara.
Ako ne postignu dogovor do 2. kolovoza vlada neće imati dovoljno sredstava za plaćanje svih računa, što bi naštetilo financijskim tržištima. SAD bi mogao izgubiti vrhunski AAA kreditni rejting, porasle bi kamate na kredite građanima, cijene bi dionica pale kao za vrijeme financijske krize 2008. godine, a gospodarstvo bi ponovno utonulo u recesiju.
"Pregovori u SAD-u predstavljaju tradicionalno prepucavanje između demokrata i republikanaca o načinu vođenja porezne politike. Republikanci traže smanjenje deficita kroz smanjenje rashodovne strane proračuna, što bi značilo smanjenje određenih prava građana u, primjerice, zdravstvenom i sustavu socijalne zaštite. S druge strane, demokrati traže određeno povećanje poreznog opterećenja. To je tradicionalni sukob između te dvije stranke, no ne sumnjam da će naći rješenje", kaže Šantić.
Premda se američke vlasti idućega tjedna mogu naći u situaciji da ne mogu platiti sve dospjele obveze, ipak se ne može govoriti o stečaju SAD-a.
"Ako se ne pronađe rješenje, američka vlada poručuje da će uredno nastaviti servisirati svoje obveze, pogotovo prema inozemstvu, ali će se izlaz tražiti kroz smanjenje potrošnje, primjerice, plaća u državnim službama i drugim mjerama", navodi Šantić.
No, ni to ne bi bilo bezazleno. Dovelo bi do nesigurnosti na financijskim tržištima u svijetu, pada tečaja dolara, slabljenja potrošnje Amerikanaca i tamošnjeg gospodarstva, a sve bi to negativno utjecalo i na druga najveća svjetska gospodarstva.