Graubard je u knjizi (800 str.) prikazao osobnosti, postignuća, krize, tajne i ostavštinu tih, kako navodi, monarha novoga kova koji su nerijetko bili osamljeni pojedinci okruženi udvoricama i privremenim slugama.
Napominje kako je uloga Predsjednika SAD-a u 20. stoljeću počivala na temeljima koji su položili Theodore Roosevelt i Woodrow Wilson, koji su svaki na svoj način, bili odlučni u namjeri da ojačaju ulogu predsjedničkog ureda u odnosu na ograničenja i zabrane koja im je nametnuo Kongres.
Autor smatra da se uloga američkog predsjednika krajem 20. stoljeća značajno razlikovala u odnosu na onu početkom stoljeća, prvenstveno zahvaljujući ratovima i opasnostima od njih, ali i osobnostima pojedinih predsjednika.
"Nijedan od njih nije bio tiranin u klasičnom smislu te riječi, no njihove su ovlasti daleko premašile čak i ovlasti predsjednika Wilsona i Roosevelta tijekom dva svjetska rata", navodi autor.
Pišući o američkoj politici glede raspada bivše Jugoslavije i ulozi tadašnjih američkih predsjednika, Graubard navodi kako je Bill Clinton u Jugoslaviji, a posebno BiH, naslijedio problem koji je Georg H.W. Bush zanemario, iako je znao da Srbi čine zločine protiv svojih muslimaskih susjeda, zatvaraju taoce u zatočeničke, a kasnije koncentracijske logore. "Sve je to smatrao građanskim ratom, a ne sporom u koji se Sjedinjene Države moraju uključiti", navodi.
Ocijenio je da se prva Clintonova administracija pokazala neučinkovitom na Balkanu i još manje učinkovitom u Africi, osim uspješnog pregovaranja Daytonskog sporazuma koji je postignut prvenstveno trudom Richarda Holbrookea. No, u drugom mandatu Clinton je, smatra, postigao vanjskopolitički uspjeh na Kosovu 1999., kad su SAD-e zajedno sa saveznicima nakon 78 dana uzastopnog bombardiranja natjerale Slobodana Miloševića na potpisivanje sporazuma po kojem je srpska policija bila primorana napustiti Kosovo, tada još sastavni dio Srbije, uz zajamčeno pravo albanskog stanovništva na povratak.
Stephen R. Graubard (1924.) profesor je emeritus na Sveučilištu Brown. Bio je urednik "Dedalusa", časopisa američke Akademije umjetnosti i znanosti. Uključio se jače u politiku kad ga je Eleanor Roosevelt 1945. pozvala na posljednju inauguraciju Franklina D. Roosevelta. Od tada je upoznao mnoge suradnike američkih predsjednika.