Iz masovne grobnice na poljoprivrednom dobru Ovčari, pet kilometara udaljenu od Vukovara, 1996. ekshumirani su posmrtni ostatci 200 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, ubijenih na tom mjestu 20. studenoga 1991.
Kad su 18. studenoga 1991. pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba, nakon tromjesečne opsade, slomili obranu grada Vukovara, 19. studenoga iz vukovarske Ratne bolnice autobusima su odvedena oko 263 ranjenika i civila, od kojih je 200, nakon zatočenja u hangarima na Ovčari, sutradan ubijeno i pokopano u masovnu grobnicu. Za preostalim odvedenim ranjenicima i civilima još se traga.
Među žrtvama ekshumiranima s Ovčare, od kojih su do danas identificirane 192, najmlađoj je bilo 16, a najstarijoj 77 godina.
Ovčara je već potkraj 1991. i u početku 1992. označena kao masovna grobnica postojanje koje je potvrđeno u prosincu 1992. kad je međunarodna skupina forenzičara obavila pokusna iskapanja. Iskapanja su, međutim, ubrzo morala bit prekinuta zbog pritiska tadašnjih okupacijskih vlasti te su nastavljena tek 1996., kad je grobnica u cijelosti ekshumirana.
O zločinu počinjenu na Ovčari te odvođenju ranjenika i civila iz vukovarske Opće bolnice, unatoč tomu što je 19. studenoga potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice i zaštiti ranjenika i civila iz bolnice, više puta je u sudskim postupcima svjedočio Vukovarac Dragutin Berghofer, jedan od sedmorice zarobljenih hrvatskih civila iz vukovarske bolnice koji su preživjeli odvođenje na Ovčaru.
Potkraj prosinca 1998. na Ovčari je otkriveno spomen-obilježje u obliku sivog obeliska s grlicom, rad akademskog kipara Slavomira Drinkovića, a na mjestu masovne grobnice, desetak metara udaljene od spomen-obilježja, nalazi se spomen-ploča. Na samu ulazu u spomen-područje Ovčaru 2006. je otvoren Spomen-dom "Ovčara" u kojem su pohranjena svjedočanstva o zločinu počinjenu na Ovčari.
Haaški sud do sada je za pokolj zarobljenih Hrvata na Ovčari osudio dvije osobe - bivšeg zapovjednika Operativne skupine Jug JNA Milu Mrkšića na 20 godina zatvora i bivšeg oficira JNA Veselina Šljivančanina na 17 godina zatvora. Šljivančanin je zatražio reviziju pravomoćne presude tvrdeći da novootkriveni dokazi dovode u pitanje njegovu odgovornost za smrt Hrvata koje su snage JNA izvele iz vukovarske bolnice i prebacile ih na svinjogojsku farmu Ovčaru gdje su pogubljeni.
Za zločin na Ovčari pred ICTY-jem optuženi su još i vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj i jedan od dvojice preostalih haaških bjegunaca - bivši vođa Srba s područja istočne Slavonije Goran Hadžić.
Haaški sud oslobodio je odgovornosti za zločin na Ovčari kapetana JNA Miroslava Radića.
I bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević, koji je preminuo u haaškom pritvoru, bio je optužen za Ovčaru, kao i tadašnji vukovarski gradonačelnik Slavko Dokmanović, koji je još 1998. umro u pritvoru ICTY-ja, no, pošto su preminuli, protiv njih dvojice obustavljen je postupak.
Predsjednik Tadić će u Paulin Dvoru, selu udaljenu 20-ak kilometara od Osijeka, položiti vijenac u spomen na civile ubijene 11. prosinca 1991. u obiteljskoj kući. Za ubojstvo 18 civila srpske nacionalnosti i jednog mađarske na 15 godina zatvora pravomoćno je osuđen Nikola Ivanković, a u ponovljenu postupku drugi optuženik Enes Viteškić nepravomoćno je oslobođen optužbe.
Osječko Županijsko državno odvjetništvo je podignulo 2003. optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Paulin Dvoru protiv dvojice pripadnika pričuvne 130. brigade Hrvatske vojske Nikole Ivankovića i Enesa Viteškića. Teretilo ih se da su se, skupa s više nepoznatih počinitelja, pošto su čuli da je umro njihov ranjeni suborac, dogovorili da odu u Paulin Dvor i iz osvete ubiju tamošnje mještane srpske nacionalnosti. Optuženi su da su ih ubili otvorivši rafalnu paljbu i bacivši bombe u kuću za koju su znali da se u nju zbog neposredne ratne opasnosti sklonilo više osoba srpske nacionalnosti, a u vrijeme počinjenja zločina nisu bili na dužnosti.
Na mjesnom groblju je pokopano 15 žrtava, jedna žrtva je pokopana u obližnjem selu Trpinji, a tri u Bosni i Hercegovini. Na groblju se između tih grobova nalazi Spomen-obilježje u sjećanje na ubijene i s porukom mira i želje da se takva djela nikad više ne dogode na ovim prostorima, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.