Obvezni i pozicijom zadani elementi u sinagogi bili su sveti ormar za svitke Tore (aron ha-kodeš), ograđeno propovjedno postolje (bima) i odvojena galerija za žene sa zasebnim ulazom. Ostali dijelovi interijera slobodnije su se i različito osmišljavali, ovisno o tome u kojoj su regiji sagrađene sinagoge, kazao je arhitekt Karač.
Budući da u židovskoj religiji nije dopušteno figuralno prikazivanje Boga, na mjestima gdje je bilo zidnih dekoracija to su bile isključivo apstraktne geometrične sheme sa stiliziranim motivima vinove loze, grožđa, masline i palminih grana.
Arhitekt Zlatko Karač napomenuo je kako je za svoje predavanje o "Unutrašnjost naših sinagoga" koristio arhivsku dokumentaciju koja je vrlo rijetka, jer se danas više ne mogu vidjeti originalni interijeri sinagoga.
Podsjetio je da je većina naših sinagoga srušena u 2. svjetskom ratu i nakon njega, a one koje su opstale devastirane su neodgovarajućim prenamjenama - postajale su koncertne dvorane, glazbene škole, male industrijske radionice.
Samo 35 od 80 sinagoga, koliko ih je bilo na našim prostorima, bile su projektirane, dok su ostale bile tek prigodno uređeni prostori za okupljanje vjernika, koji nisu imali sinagogalni eksterijer, nego interijer, istaknuo je Karač.
Ocijenio je da su dodatne teškoće u proučavanju sinagogalnih interijera u tome što ti interijeri, kao mjesta za molitvu, nisu bili fotografirani za razglednice ni za javnu upotrebu.
Zlatko Karač (Vukovar, 1961.) diplomirani je inženjer arhitekture. Objavio je 127 znanstvenih i stručnih radova, među ostalim i o sinagogalnoj arhitekturi u Hrvatskoj. Koautor je sedam knjiga i suradnik enciklopedija.