350. OBLJETNICA KLASIČNE GIMNAZIJE U ZAGREBU

ZAGREB, 22. siječnja (Hina - Miljenko Pajalić) - Ove godine Hrvatska slavi jubilej, kojim se posebice i očito dokazuje kao europska zemlja kršćanske provenijencije i humanističkoga svjetonazora. Klasična gimnazija u Zagrebu obilježava 390. obljetnicu osnutka i neprekidna rada u prosvjećivanju mladih naraštaja od početka 17. stoljeća do današnjega dana. #L# Razvoj školstva i odgoj mladih naraštaja važne su odrednice u povijesti svakoga naroda. I u Hrvatskoj je nakon dolaska Hrvata bilo različitih škola, sjemenišnih, katedralnih, samostanskih, za svećenička zvanja, ali su one često bile otvorene i za svjetovne mladiće. Tako je poznata zagrebačka katedralna škola iz 12. stoljeća, sjemenišna škola u Čazmi, osnovana 1230., te samostanska škola uz pavlinski samostan u Lepoglavi, osnovana 1400., koja je 1503. postala gimnazijom. No sve su te škole bile i nestale, a poseban događaj u povijesti školstva u nas i humanističke naobrazbe uopće jest osnutak gimnazije u Zagrebu, koja je počela radom 3. lipnja 1607. Osnovali su je isusovci, koji su već godinu dana prije pozvani u Zagreb i dobili velike priloge u novcu i naturi, kao i zemljišta zajedno s kmetovima, kako bi mogli početi s humanističkom nastavom. Kao mjesto za školu dobili su napušteni dominikanski samostan i crkvu sv. Katarine na tadašnjem Gradecu. Ljetopisac piše da je početak školske godine svečano obilježen skupom učenika u dvorištu između školske zgrade i crkve sv. Katarine, odakle su svi, s hrvatskim banom Ivanom Draškovićem na čelu, polazili u crkvu sv. Marka gdje je služena svečana služba Božja. Školska je godina odmah počela u trima nižim razredima, u koje se upisalo 260 učenika. Poslije su gimnaziji dodani 4., 5. i 6. razred. Školarina se nije plaćala jer su isusovci imali dostatno prihoda od darovanih imanja i različitih darova. Nastava je ustrojena po isusovačkoj nastavnoj i odgojnoj osnovi "Ratio Studiorum", disciplina je bila stroga, ali ne i okrutna. Kazne su obično odgovarale počinjenu djelu, tako da je npr. onaj tko je zakasnio u crkvu, morao u njoj toliko duže i ostati. Bilo je i tjelesnih kazna, kao što su šibe, ali nikada nisu redovnici tjelesno kažnjavali učenike. Nakon različitih promjena škola je imala ukupno šest razreda, četiri niža i dva viša, a svaki je razred imao po jednoga nastavnika, u nižima su predavali učitelji ili magistri, a u višima profesori. Nastavni je jezik bio latinski i to je bio glavni predmet u školi, zatim je po važnosti bio vjeronauk i na kraju povijest. Učili su se, dakle, samo humanistički predmeti. Školom je upravljao isusovački red preko svojih prefekata a poslije je, uz gimnaziju, pridodan i tečaj teologije, te tri tečaja filozofije, tako da je uz šest razreda gimnazije sada bila osnovana i neka vrsta akademije ili začetak budućega sveučilišta. Isusovački je red ukinut 21. srpnja 1773. i nakon toga je 1777., za vladavine Marije Terezije, donesen novi nastavni i odgojni program "Ratio educationis". Tada uprava škole prelazi u državne ruke, ili kraljeve, koji njome upravlja preko svojih upravitelja. Latinski je i nadalje, sve do 1850., nastavni jezik u školi, a sada se uvode i prirodni predmeti kao što su matematika, prirodopis i zemljopis. Godine 1850. novu školsku reformu provodi Leo Thun, pa po njegovu programu gimnazija ima osam razreda - četiri niža i četiri viša. Ta je reforma dala školski sustav koji je manje-više vrijedio do današnjega dana. Godine 1875. u zgradu gornjogradske gimnazije useljava se Sveučilište pa se zgrada mora nadograditi. Godine 1895. izgrađena je nova školska zgrada na današnjem Rooseweltovu trgu, pa određeni 200 đaka prelazi u tu zgradu. Tako nastaju dvije, gornjogradska i donjogradska, odnosno prva i druga klasična gimnazija, koje često mijenjaju mjesto boravka i zgrade, a školske godine 1948./49. bile su ponovno ujedinjene u jednu zagrebačku klasičnu gimnaziju. Zatim se pojavljuje famozna Šuvarova školska reforma, koja nastoji sve izjednačiti i zapravo ukinuti humanističku izobrazbu. Klasična je gimnazija 1977. pridodana novoosnnovanom Pedagoško-obrazovnom centru, a od 1977/78. pa sve do novoga školskog sustava u novoj hrvatskoj državi bila je u sastavu Obrazovnoga centra za jezike. Ipak, svoju 390. obljetnicu slavi ponovno kao klasična gimnazija u zgradi u Križanićevoj ulici i svojim neprekinutim opstojanjem svjedoči o humanističkoj i kršćanskoj odrednici hrvatske države i njezinu mjestu u europskoj zajednici naroda. (Hina) mp 220915 MET jan 97