Većina članica EU-a traži isti iznos za kohezijsku politiku

"Kohezijska politika predstavlja glavni investicijski alat EU-a koji je znatno i vidljivo pridonio realnoj konvergenciji regija i država članica unutar EU-a i funkcioniranju unutarnjeg tržišta, te na taj način pomaže rastu, jačanju konkurentnosti, stvaranju radnih mjesta i olakšavanju tranzicije prema dekarbonizaciji EU-a...Istodobno, ona je važan alat za suočavanje s novim izazovima, uključujući klimatske promjene, industrijsku tranziciju i demografske izazove. Stoga je od ključne važnosti zadržati financiranje kohezijske politike na razini sadašnjeg Višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) za razdoblje 2014-2020 u realnim iznosima. Znatna proračunska smanjenja predviđena u prijedlogu VFO-a za razdoblje 2021-2027 nose rizik ometanja u ispunjavanju ciljeva utemeljnih na Ugovoru o EU", kaže se u nacrtu zajedničke izjave koja bi trebala biti usvojena na sastanku u Pragu.
 Od prošlog samita Prijatelja kohezije prije godinu dana u Bratislavi, sada se toj skupini  pridružila još jedna članica, Španjolska. Od 17 zemalja, deset ih je zastupljeno na razini premijera, među kojima je i hrvatski predsjednik vlade Andrej Plenković, a ostale zastupaju ministri ili državni tajnici.
U nacrtu zajedničke izjave se također traži da se zadrži sadašnji udio nacionalnog sufinanciranja, to jest na 15 posto, umjesto 30 posto koliko predlaže Komisija.
"Treba zadržati stopu sufinanciranja na sadašnjoj razini iz VFO-a za 2014-2020, s dovoljno fleksibilnim pravilima, budući da bi pretjerana krutost u tom području mogla imati znatan utjecaj na korisnike i mogla bi ugroziti učinkovite apsorpcijske kapacitete", kaže se u izjavi te dodaje da je također potrebno zadržati dostatnu razinu predfinanciranja projekata te ostaviti rok za provedbu projekata na tri godine, a ne na dvije kako predlaže Komisija.
Upravo su to i bile glavne hrvatske zamjerke prijedlogu VFO-a koje je u svibnju prošle godine objavila Komisija. Osim što je nezadovoljna prijedlogom smanjenja kohezijskih sredstava, Hrvatska je na višegodišnji prijedlog proračuna imala još dvije zamjerke: povećanje nacionalnog udjela sufinaciranja s 15 na 30 posto te smanjenje razdoblja za provedbu projekata; pravilo N+3, koje bi trebalo postati N+2.
U novom sedmogodišnjem proračunu za razdoblje od 2021. do 2027. trebat će se naći rješenje za, s jedne strane, rupu na prihodovnoj strani zbog odlaska Velike Britanije, a s druge naći dodatna sredstva za financiranje novih prioriteta poput zaštite granice, istraživanja i razvoja, migracija i obrambene politike.
Komisija je, da bi doskočila tom problemu, predložila kresanje nekih tradicionalnih politika poput kohezijske i zajedničke poljoprivredne politike, na koje otpada više od dvije trećine europskog proračuna i povećanje izdvajanja zemalja članica za europski proračun na 1,114 posto BND-a
Taj prijedlog ne zadovoljava nijednu od dvije skupine zemalja koje se tradicionalno suprotstavljene svaki puta kada se vode rasprava o dugoročnom proračunu. S jedne strane su bogatije članice, koje u proračun daju više nego što iz njega dobiju i koje uvijek traže što manji proračun, a s druge strane su siromašnije članice koje traže više sredstava za kohezijsku politiku, a pritom se ne protive da i same izdvajaju više u zajednički proračun.
Nizozemska, Njemačka i nordijske zemlje zemlje traže da se izdvajanja u proračun dodatno smanje na 1 posto bruto nacionalnog dohotka (BND). S druge strane, Europski parlament traži povećanje na potpuno nerealnih 1,3 posto BND-a.
Međutim, pet zemalja koje inače plaćaju vrlo velike doprinose proračunu EU-a, imaju pravo na znatne popuste, korektivne mehanizme, tzv. rabate s pomoću kojih uplaćuju ipak manje nego što bi trebale u odnosu na svoj bruto nacionalni dohodak.
Rabat je prvi put uveden 1984. kada je Velikoj Britaniji omogućeno znatno smanjenje doprinosa europskom proračunu nakon što je tadašnja premijerka Margaret Thatcher izgovorila čuvenu rečenicu "I want my money back" (Hoću svoj novac natrag).
No, rabat za Veliku Britaniju u to vrijeme bio je itekako opravdan. Tih je godina dvije trećine europskog proračuna odlazilo na poljoprivredu, a većina tih sredstava završavala je u Francuskoj, dok je Ujedinjena Kraljevina povlačila vrlo malo sredstava iz poljoprivrednih fondova. Osim toga, britanski BDP tada je bio ispod prosjeka tadašnje Europske zajednice.
Nakon Velike Britanije postupno su s vremenom dopušteni rabati za još pet članica - Austriju, Dansku, Njemačku, Nizozemsku i Švedsku.
Opravdanje za te rabate pronađeno je u potrebi da se osigura kako nijedna zemlja članica ne bi imala pretjerana izdvajanja u europski proračun u odnosu na svoje bogatstvo. Danas nijedna od tih pet zemalja ne zadovoljava kriterij pretjeranog izdvajanja u europski proračun.
Također danas se iz europskog proračuna najviše izdvaja za istraživanje i razvoj, investicije, sigurnost, obranu itd. od čega sve zemlje članice imaju koristi.
Sadašnji sustav rabata doveo je do nepravedne raspodjele tereta jer zemlje s većim BND-om po glavi stanovnika ne plaćaju veće nacionalne doprinose adekvetne njihovom BND-u.
Tako primjerice, četiri zemlje - Velika Britanija, Nizozemska, Švedska i Njemačka - u zadnje tri godine doprinose europskom proračunu između 0,40 i 0,60 posto svoga BND-a, a Luksemburg, Malta, Hrvatska, Cipar doprinose između 0,60 do preko 0,80 posto svoga BND-a.
I Europska komisija je predložila da se predviđeni izlazak Velike Britanije iskoristi kao povod za ukidanje svih rabata što bi uvelike pojednostavilo donošenje odluka o višegodišnjim proračunima.
Sada to traže i zemlje Prijatelji kohezije, što se može razumjeti i kao pritisak na one zemlje koje se najviše zauzimaju da se europski proračun ograniči na samo 1 posto BND-a, plaćaju relativno manje u odnosu na svoje bogatstvo.
Prijateljice kohezije naglašavaju u nacrtu izjave "da sustav vlastitih prihoda mora biti pošten, racionalan i pojednostavljen te da treba iskoristiti jedinstvenu prigodu koju nudi izlazak Velike Britanije da se ukinu svi rabati i korekcije od 2021. godine".