Istraživanjem su obuhvaćene 23 zemlje, a Hrvatska se, s obzirom na trošak otkazivanja radnog odnosa, svrstala u srednjoeuropski prosjek, navode iz Deloitta.
U svim zemljama koje su obuhvaćene istraživanjem ključan faktor za iznos troška otkazivanja radnog odnosa je duljina radnog staža, a troškovi su najviši u Italiji i Belgiji.
Što se tiče zemalja srednje Europe, prednjače Bugarska, Poljska, Rumunjska i Mađarska, dok se Hrvatska, skupa sa Slovenijom, našla u skupini zemalja s nižim troškom, što je jedan od faktora koji bi mogli doprinijeti njihovoj privlačnosti stranim ulagačima, navodi Sonja Ifković, direktorica u Delitteovom Odjelu poreznog savjetovanja.
S druge strane, uslijed ekonomske krize neke su zemlje, poput Italije i Španjolske, tijekom 2012. godine odlučile promijeniti radno zakonodavstvo, a primarni je cilj tih promjena povećanje fleksibilnosti tržišta rada.
U Hrvatskoj, jednako kao i u ostalim zemaljama uključenim u istraživanje, postoje dvije vrste otpuštanja - redovito i izvanredno otpuštanje.
Razlozi za redovito otpuštanje spadaju u tri kategorije, a radi se o razlozima poslovne prirode, zatim onima povezanim sa sposobnostima zaposlenika te o onima koji su uvjetovani skrivljenim ponašanjem zaposlenika. Kod tzv. skraćenog otpuštanja, odnosno izvanrednog otkaza, 'okidač' su teške povrede obaveza iz radnog odnosa, u mjeri da nastavak radnog odnosa nije moguć.
Kao i u ostalim zemljama, u slučaju izvanrednog otkaza, radnik nema pravo na otkazni rok, dok je u slučaju redovitog otpuštanja otkazni rok određen ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili zakonom, pri čemu zakon propisuje otkazni rok u trajanju od dva tjedna do tri mjeseca, ovisno o trajanju zaposlenja. U slučaju da zaposlenik otkazuje radni odnos, tada otkazni rok ne smije trajati dulje od mjesec dana, istaknula je Tatjana Orešković Trcin, viša savjetnica u Deloitteovom Odjelu poreznog savjetovanja.
Istraživanje je proveo Deloitte u suradnji s belgijskim odvjetničkim društvom Laga krajem 2011. te u prvoj polovici 2012., a rezultati se odnose na prosječni trošak poslodavca u pojedinoj zemlji kako bi zaključio sporazum o raskidu radnog odnosa s pojedinim zaposlenikom, bez uplitanja suda.