EUROPA
Početkom 2006., rusko-ukrajinski "plinski rat" bolno je Europu upozorio na njezinu ranjivost jer se važan energent mnogim europskim zemljama (uključujući Hrvatsku) doprema plinovodom preko Ukrajine. Sporazum o cijeni plina ubrzo je uspostavio redovitu opskrbu, a pozitivna je posljedica siječanjskih nestašica bila ta da je Europska unija usvojila zajedničku energetsku politiku, svjesna da se mora okretati drugim izvorima energije i širiti mrežu dobavljača.
Europa se morala suočiti s ozbiljnim manjkavostima svoje demokracije jer je istraga Vijeća Europe pokazala da su neke vlade žmirile dok je američka obavještajna agencija CIA-e preko njihovih zračnih luka i zračnog prostora tajnim letovima prebacivala osumnjičene za terorizam u države gdje se prakticira mučenje.
Objava karikatura proroka Muhameda u danskom i norveškom tisku pokrenula je val islamskog nezadovoljstva, a diljem svijeta spaljivane su danske zastave i napadana veleposlanstva. Pale su i ljudske žrtve, doduše u Aziji, ali Europa je shvatila da joj se nije šaliti s tuđim vrijednostima. Na svojoj je to koži osjetio i papa Benedixt XVI. koji je morao muslimanima objašnjavati nesretno izabran citat bizantskog cara u kojem se islam povezuje s nasiljem. Potkraj godine Papa je posjetio Tursku, većinsku muslimansku zemlju i pozvao na njezinu integraciju u Europsku uniju. No pravi cilj posjeta bio je jačati veze s pravoslavnom crkvom, ne s muslimanima. Ipak je Papina molitva u džamiji sretno pridonijela smirivanju strasti. S carigradskim patrijarhom Bartolomejem I. obvezao se na obnovu kršćanskih vrijednosti Europe čime je, ocjenjuju analitičari, otkrio da prava prijetnja kršćanima nije islam nego zapadni sekularizam.
Eurozona, koju čini 12 članica Europske unije, završava 2006. godinu bilježeći gospodarski rast, a pravi pokazatelj gospodarskog oporavka pokazat će se idućih mjeseci. Eurozona, u kojoj je njemačko gospodarstvo najsnažnije, trebala bi tekuću godinu završiti, predviđa to Europska komisija, s rastom od 2,6 posto, najvećom zadnjih šest godina.
AFRIKA
S neriješenim konfliktima u brojnim zemljama, Afrika je i u 2006. bila kontinent u kojem je najteže živjeti na cijelom planetu zbog dugotrajnih ratova, epidemija, suše, gladi i pokušaja bijega koji prečesto katastrofalno završavaju.
Mir u pokrajini Darfuru u Sudanu nije na vidiku unatoč brojnim summitima i mirovnim sporazumima. Rat između pobunjenika i središnje vlade od 2003. odnio je 200.000 života i raselio više od dva milijuna ljudi. Međunarodna zajednica sada strahuje od novog regionalnog sukoba jer bi se zbog mnogobrojnih izbjeglica mogle destabilizirati susjedne države, Čad i Centralnoafrička Republika.
U Somaliji, koja se nije oporavila od ratnog kaosa iz 1991., novi sukobi islamističkih pobunjenika sa središnjom vladom izbili su tijekom ljeta i pojačali se u drugoj polovici prosinca pokrenuvši novi izbjeglički val.
Nesigurnost se nastavlja u Nigeriji gdje lokalne zajednice ratuju protiv svjetskih kompanija oko izvora nafte što izaziva pad proizvodnje. U Alžiru i Egiptu još je aktivan islamski terorizam.
S 25 milijuna zaraženih, Afrika na svome tlu ima dvije trećine (63 posto) svih seropozitivnih ili oboljelih od AIDS-a (odraslih i djece). Tijekom 2006.godine 2,8 milijuna Afrikanaca inficiralo se virusom HIV-a, a 2,1 milijun je palo žrtvom epidemije, ponajviše žene.
Prema UN-ovoj organizaciji za hranu 30 posto stanovništva Afrike je pothranjeno.
Kina je u 2006. povela veliku gospodarsku ofenzivu u Africi organizirajući summit na kojem je sklopila brojne trgovinske sporazume. Neke su je države optužile za neokolonijalizam.
Bježeći od bijede najmanje 200.000 Afrikanaca svake godine tajno ulazi u Europu, a deseci tisuća zaustavljeni su na talijanskim i španjolskim obalama u pokušaju da u tome uspiju. Europska unija i afričke zemlje konferencijom su dogovorile novu dvojaku strategiju: pojačanih kontrola granica i gospodarske pomoći Africi.
AZIJA
"21. stoljeće bit će azijsko", pretkazao je kineski predsjednik Hu Jintao u studenome, tijekom povijesnog posjeta Indiji, budućnost kontinenta s najbržim gospodarskim rastom u svijetu. Predvodile su u tome Kina i Indija, dvije demografske (2,3 milijarde stanovnika) ali i gospodarske sile.
Nakon Kine najveću stopu rasta ostvario je mali Vijetnam koji je 2006. postao 150. članica Svjetske trgovinske organizacije.
Nade u mir pojavile su se u Nepalu gdje su maoisti i vlada potpisali povijesni mirovni sporazum nakon 12.500 mrtvih u dugogodišnjem građanskom ratu. Zauzvrat, rast se opet rasplamsao između vlade i tamilskih pobunjenika u otočnoj državi Šri Lanki.
Nakon katastrofalnih prirodnih nepogoda kakav je bio tsunami krajem 2004., i potresa u 2005., Azija ni 2006. nije bila pošteđena. Najviše je stradalih u potresu na indonezijskom otoku Javi (5.800 mrtvih), te u klizanju tla na Filipinima (1000 mrtvih).
Crne točke kontinenta i u protekloj su godini bili Irak i Afganistan, zahvaćeni ratovima kojima se kraj ne nazire. U sukobima između snaga NATO-a i pobunjenika u Afganistanu je umrlo 3.700 ljudi, a stanje se dodatno pogoršalo.
Irak je, tri godine nakon američke intervencije, iako to Amerikanci ne žele priznati, utonuo u građanski rat, tvrde analitičari. Otmice, napadi, sukobi šijita i sunita, svakoga dana odnose prosječno život 120 Iračana, procjenjuju Ujedinjeni narodi. Američki predsjednik George W. Bush, čiji su republikanci upravo zbog Iraka izgubili parlamentarne izbore, konačno je priznao da u Iraku SAD niti pobjeđuje niti gubi. Više od 700 američkih vojnika poginulo je u 2006., a gotovo 3.000 od početka sukoba. O ukupnom broju iračkih civila rjeđe se govori u SAD-u, ali neovisni izvori spominju i 665 tisuća mrtvih.
U 2006. na smrt je osuđen bivši irački diktator Sadam Husein za pokolj nad šijitima, a sudi mu se još za genocid nad Kurdima.
Tri bitna događaja obilježila su uvijek neuralgični prostor Izraela. Početkom 2006. politički veteran Ariel Sharon pao je u komu na vrhuncu svoje popularnosti, kad se činilo da se počinje raspletati izralesko-palestinska drama. Sharonovo obećanje da će završiti izraelsko povlačenje s palestinskih područja čime bi se otvorio put za proglašenje palestinske države, obećao je nastaviti njegov nasljednik Ehud Olmert.
Nakon dugogodišnje vladavine Fataha, izborna pobjeda radikalnog palestinskog pokreta Hamas, koji ne želi odustati od svoje politike nepriznavanja hebrejske države, rezultirala je obustavom financijske pomoći međunarodne zajednice Palestincima što je njihovu samoupravu dovelo do kolapsa te izazvalo međusobne sukobe.
Treći događaj koji je obilježio Bliski istok je izraelsko-libanonski rat počet zbog otmice dvojice libanonskih vojnika. Da su pobijedili u 33-dnevnom ratu tvrdili su jednako Izrael i libanonski šijitski pokret Hezbollah, koji je na Izrael ispalio više od 4.000 raketa. Ceh su platili libanonski civili kojih je oko 1000 ubijenih, uništeni su im domovi i infrastruktura, a kriza vlade se nastavlja prosvjedima kako bi ostavku podnio premijer Fuad Siniora. U Libanonu se rasporedila međunarodna mirovna misija.
Istodobno s Libanonom Izraleci su vodili i ofenzivu na palestinska područja kako bi se suprotstavili stalnom, provokativnom ispaljivanju palestinskih raketa na njihov teritorij. U tom je području bilanca bila 400 mrtvih Palestinaca.
Ipak je umjereni palestinski predsjednik Mahmud Abas (iz pokreta Fatah) s izraelskim premijerom Olemrtom uspio dogovoriti prekid vatre koji se nekako uspijeva održati.
(nastavlja se)