Nakon pada Vukovara, navodi u tužbi FHP, 20. studenoga 1991. godine više od pet tisuća stanovnika Borova Sela, Borova Naselja i Vukovara predalo se postrojbama JNA, kako bi bili evakuirani na područja pod kontrolom hrvatske vlasti, ali su ih postrojbe JNA - tretirajući ih kao ratne zarobljenike - autobusima i kamionima, uz vojnu pratnju, prebacili na teritorij Srbije, gdje je JNA već u rujnu 1991. godine formirala nekoliko logora za hrvatske zarobljenike.
Prema podacima FHP-a, od kraja rujna 1991. do kolovoza 1992. godine u logorima Kazneno-popravnog zavoda "Sremska Mitrovica", kao i u logorima Stajićevo i Begejci kod Zrenjanina, bilo je zatvoreno više od pet tisuća zarobljenih civila iz hrvatskog Podunavlja.
U logorima su zarobljeni civili podvrgnuti torturi, a uvjeti života su bili nehumani: stražari su zarobljene civile vrijeđali i ponižavali, govoreći im da su ustaše i tjerali ih da pjevaju četničke pjesme, da idu pognute glave s rukama iza leđa i da međusobno ne komuniciraju, navodi FHP.
"Noću, prilikom prebrojavanja, čuvari su zarobljenike udarali policijskim palicama po leđima, a više puta su zapovijedali zarobljenicima da stave deku preko glave, kako ne bi vidjeli tko ih udara. Braća Darko i Zvonko Ragač (zatvorenici logora u Mitrovici) i Igor Štalmajer (zatvorenik logora 'Begejci'), koji su u to vrijeme bili maloljetni, tučeni su gotovo svakodnevno tijekom ispitivanja, a prvoga dana, prilikom ulaska u logor, morali su proći 'špalir' u kojem su bili stražari logora", navodi se u priopćenju FHP-a.
U logoru "Begejci", precizira se, civili su boravili u štalama za stoku u kojima nije bilo grijanja, niti dovoljno mjesta za sve. Spavali su na vlažnom betonu na kojem je bilo položeno malo slame, a tek nakon posjeta predstavnika Međunarodnog crvenog križa dobili su nekoliko pokrivača. U najvećem logoru, u KPZ "Sremska Mitrovica", uvjeti su bili donekle bolji, jer su prostorije u kojima su boravili zarobljenici zagrijavane. Ipak, zarobljenici su ležali na parketu i nije bilo dovoljno mjesta da svi zarobljenici, u isto vrijeme, leže, navodi se.
Hrana koju su zarobljenici dobivali bila je dovoljna tek za preživljavanje. Obrok se najčešće sastojao od komadića kruha i konzerve ribe koja se dijelila na nekoliko zatvorenika. Svi civili su bili vidno mršaviji nakon izlaska iz zarobljeništva, a zarobljenici nisu imali ni higijensku niti liječničku njegu i česte su bile zarazne bolesti.
Oštećeni, njih 19 u čije ime je FHP podnio tužbu protiv Republike Srbije, u logorima su proveli između 14 i 34 dana, nakon čega su - posredstvom Međunarodnog crvenog križa - razmijenjeni.
FHP podsjeća da je zatvaranje hrvatskih civila u logore "Stajićevo", "Begejci" i "Sremska Mitrovica" u jesen 1991. godine obuhvaćeno optužnicom haškog tužiteljstva u postupku protiv bivšeg predsjednika Srbije i SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, u kojoj je kvalificirano kao ratni zločin.