Ruski vrhovni sud ga je osudio na smrtnu kaznu, no s obzirom na odluku ustavnog suda o moratoriju na izvršenje smrtnih kazni, ona mu je preinačena u doživotni zatvor.
Točno na prvi dan škole, 1. rujna 2004., oko 30 čečenskih boraca zauzelo je školu u Beslanu s 1.300 talaca, no dva dana kasnije, nakon neuspjelih pregovora, dvije do sada neobjašnjene eksplozije izazvale su sveopću pucnjavu koja je rezultirala kaotičnim svršetkom opsade. Školska dvorana u kojoj se bili zatočeni taoci srušila se u vatrenoj stihiji. U toj je tragediji poginula točno 331 osoba, od kojih 186 djece.
Bivši taoci smatraju da za krvav završetak opsade dio krivnje otpada i na državne dužnosnike, no do sada nitko od njih nije odgovarao za nemar ili, kako se sumnja, korupciju.
Iza te spektakularne opsade i otmice stajao je čečenski pobunjenički vođa Šamil Basajev koji je za oslobađanje talaca tražio povlačenje ruskih postrojbi iz Čečenije. On tvrdi da je akciju u Beslanu preživio još jedan borac koji se vratio u Čečeniju.
Kulajev je nakon izrečene presude ustvrdio da se u optužnici radilo o "običnim izmišljotinama".
U lipnju 2005. godine, na poziv bivše zagrebačke gradonačelnice Vlaste Pavić, oko 50-ak djece i šest učitelja iz Beslana proveli su tri tjedna ljetnih praznika u Odmaralištu Crvenog križa Grada Zagreba u Novom Vinodolskom. Vlasta Pavić reagirala je među prvima u svijetu i ponudila rehabilitaciju djece-žrtava beslanske tragedije.