Međunarodna trgovina oružja pridonosi raspirivanju ratnih sukoba i dovodi do masovnih kršenja ljudskih prava kao posljedice ratnih djelovanja, piše AI uz izvješće kojim na 150 stranica dokumentira puteve trgovine oružja u svijetu.
"Mnogo oružja otišlo je u Irak iz zračne luke u Tuzli, a dio iz hrvatske luke Ploče", citira AI izjavu dužnosnika NATO-a iz lipnja 2005. u dijelu izvješća u kojem se dokumentira balkanska ruta izvoza oružja.
Isti izvor navodi da je posao bio organiziran "putem veleposlanstava i ureda vojnih atašea" te da je zamisao posla bila ukloniti "oružje iz BIH gdje je ono prijetnja i prebaciti u Irak gdje je potrebno".
No, NATO nije mogao nadzirati pošiljke u trenutku kada su napustile BiH jer "nema mehanizama traganja kako bi se osiguralo da oružje ne padne u krive ruke", rekao je NATO-ov dužnosnik.
Najveće isporuke oružja iz BiH obavljene su 2005., a u to su bile upletene švicarske, britanske i američke tvrtke. ali i jedna hrvatska, Scout d.o.o., koja je prema izvorima EUFOR-a i OESS-a, igrala ključnu ulogu u ranim fazama transfera oružja, piše AI.
Scout je održavao "dugotrajne odnose s Pentagonom" i također "dobre veze s ministarstvom obrane Federacije BiH", rekao je američki diplomat iz ureda za političko-vojna pitanja.
Hina u srijedu nije uspjela stupiti u kontakt s odgovornim osobama u zagrebačkoj tvrtki registriranoj od 1992. za trgovinu, turizam te promet oružja i streljiva, a s temeljnim kapitalom manjim od 20.000 kuna. Hina također nije uspjela dobiti informacije o transferu oružja od nadležnih hrvatskih ministarstava.
AI u izvješću nabraja i druge posrednike iz Švicarske, Velike Britanije te zračne prijevoznike (tvrtka Aercom optužena za prodaju oružja iz Srbije u Liberiju 2002., kršeći UN-ov embargo), zatim Kosmas Air sa sjedištem u Srbiji, Atlant-Soyuz sa sjedištem u Rusiji, Reem Air iz Krigistana i Vega Airelines iz Bugarske.
Za nadzor oružja u BiH nakon rata bile su zadužene snage NATO-a, a poslije snage EUFOR koje su ih naslijedile, piše AI te objašnjava da je isporuka oružja za Irak pod okriljem SAD-a bila poslovanje države s državom jer su vlasti BiH službeno izdavale dozvolu uz predočenje certifikata o krajnjem korisniku (to su bile privremena iračka vlada i koalicijske snage predvođene SAD-om).
Međutim, "prodaja, kupnja, transport i skladištenje oružja obavljala se u cijelosti kroz mrežu privatnih preprodavača oružja, špeditera i kompanija za zračni prijevoz tereta", navodi AI i zaključuje da su to sofisticirane metode kojima se izbjegava međunarodni nadzor.
Prema podacima NATO-a i SFOR-a, nakon rata je u BiH bilo pobrojano 850.000 komada malog i lakog oružja u veljači 2004., a prema dokumentaciji UN-a do prosinca 2004., 239.958 komada bilo je odobreno za izvoz.