Joras se u medijima počeo pojavljivati tek 1999. godine, a još 1991. godine, ali je Slovenija još 1991. pokušala svoj granični prijelaz postaviti južno od rijeke Dragonje, iznosi komentator Boris Šuligoj, dokazujući da je stajalište Jorasa kako je sadašnji granični prijelaz privremena kontrolna točka zapravo podudaran sa stajalištima službene Ljubljane.
"Nema smisla nabrajati mnogobrojne protestne note kojima se dokazivalo da je Jorasova parcela u slovenskoj općini Sečovlje i da je Slovenija ne misli samo tako prepustiti Hrvatskoj. Joras bi pristao biti lojalan građanin kad bi mu slovenske vlasti rekle da živi na hrvatskom teritoriju, ali ga vlast zapravo svakodnevno uvjerava u suprotno", navodi Šuligoj, ilustrirajući to odlukama slovenskih organa državne vlasti i sudova koji su izdavali rješenja u vezi sa tim zemljištem.
Šuligoj situaciju vidi kao problematičnu u tom smislu što je "sporni teritorij upisan u slovenskki katastar, a njime administrativno upravlja Hrvatska".
Nije dakle, navodi Šuligoj, problem u Jorasu nego u tome da se čini da je Slovenija i praktično odustala od jurisdikcije na tom području, iako službeno to ne želi priznati.
Jorasa se, navodi komentator, teško može nazvati ekstremistom kad na hrvatskoj strani postoje oni koji govore da bi granicu trebalo pomaknuti na staro korito Dragonje umjesto da je na sadašnjem Kanalu Svetoga Odorika.
Zato su ponašanje Jorasa i udruga koje ga podržavaju ilustracija nesposobnosti slovenske i hrvatske diplomacije da se konačno dogovore gdje je granica i "završe svoj posao".
Joras i udruge zapravo podsjećaju službenu politiku na tu činjenicu i na to da zbog sadašnjeg stanja "ribarenja u mutnom" u kojem mnogi sudjeluju nitko nema koristi, zaključuje na kraju komentara Boris Šuligoj u "Delu".