Ribičič o Račanu govori kao o čovjeku s kojim ga je, kako je naveo, povezivalo savezništvo još iz vremena zadnjeg kongresa saveza komunista Jugoslavije, ali i osobno prijateljstvo.
Svjesni da Milošević priprema osvetu Slovencima koji su prvi napustili partijski kongres u beogradskom Sava centru, učvršćivali smo savezništva s onima "koji su mogli spriječiti da nam Milošević ne zabije nož u leđa", a pokazalo se da je Ivica Račan sa svojom hrvatskom delegacijom na kongresu spriječio nastavak toga skupa i tako "prisilio Miloševića da svoju osvetu Slovencima odgodi", iznosi u svojim sjećanjima objavljenim u ljubljanskom dnevnom listu "Dnevnik" Ciril Ribičič.
"Pokazalo se da je o sudbini kongresa, a posredno i o sudbini slovenskog političkog proljeća odlučivao baš Ivica Račan sa svojom hrvatskom delegacijom. Račan nije ni prvi ni zadnji put bio suočen s konfliktom koji su zakuhali Slovenci, a u užarenoj atmosferi Sava centra prosuđivao je hladno i racionalno. Za odlazak se odlučio ne toliko zbog (slovenskog) gesla Europa zdaj koliko zbog spoznaje da Hrvatskoj ne bi bilo opstanka u Jugoslaviji bez Slovenije. Hrvatsko političko vodstvo bilo bi likvidirano, onako kako se to dogodilo političkim vodstvima Crne Gore, Kosova i Vojvodine", navodi Ribičič koji dodaje da mu je Račan kasnije ispričao kako je Milošević na njega pokušavao utjecati da hrvatski komunisti ostanu na kongresu, te da je uživao u tome da Miloševiću dokaže da na njega više nema nikakvog utjecaja, čime mu se revanširao za sve ono što se događalo u godinama političkih konflikata prije toga.
"To je bila najveća pobjeda u Račanovoj karijeri i to pobjeda nad protivnikom koji je imao mnogo onoga što kritičari nisu vidjeli u Račanu (odlučnosti), a svejedno je neslavno završio u Haagu", navodi Ribičič.
Račanova pobjeda bila je i ona na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj kada je dobio mandat za sastav vlade, prisjeća se Ribičič.
"Nekoliko tjedan prije izbora nitko mi u Sloveniji nije vjerovao da će Račan pobijediti i da s njime treba surađivati, ali hrvatski su birači u onome što kritičari zovu neodlučnošću prepoznali mudrost, promišljenost, sposobnost za prevladavanje dubokih suprotnosti koje su se nakupile u Hrvatskoj nakon Tuđmanove smrti. Povjerili su mu mandat za vođenje vlade", navodi Ribičič.
Dodaje da se Račana u Sloveniji doživljavalo kao premijera koji je imao samopouzdanje, opuštenost i spremnost na sporazumijevanje, ali da je imao težak posao u koalicijskoj vladi jer se nije morao boriti samo s opozicijskim HDZ-om nego i s "nepouzdanim koalicijskim partnerima", te pokazati mnogo spretnosti da se prevlada nepovjerenje i strpljivo traže kompromisi.
"Ti su mu napori načeli zdravlje, slično kao što se to vjerojatno dogodilo i Janezu Drnovšeku", navodi Ribičič koji dodaje da Račana s Drnovšekom povezuje i njegova "treća pobjeda" (nakon pobjede nad Miloševićem i pobjede na hrvatskim parlamentarnim izborima), misleći pri tome na u Sloveniji još uvijek često spominjani pokušaj rješenja graničnih pitanja Slovenije i Hrvatske, poznat kao parafirani sporazum Drnovšek-Račan.
"Taj sporazum koji je bio pobjeda razuma i sposobnosti racionalnog prosuđivanja bila je pobjeda, ali u isto vrijeme i poraz. Poraz zato jer postignuti sporazum nisu htjeli odobriti kritičari koji misiju političara vide u nacionalističkom populizmu, a ne u sporazumjevanju na temelju strateškog promišljanja i obostranog popuštanja. Takvi populisti s obje strane granice će se i onda, kad granice više ne bude, prepirati o tome gdje je ona tekla. Račan bi i taj projekt završio u svom drugom premijerskom mandatu da mu je podmukla bolest dala priliku za ravnopravnu borbu. Bolesti se odupirao svim svojim snagama i s nevjerojatnom voljom kojom je zračio zajedno sa suprugom Dijanom. Onako kako je živio, tako je i umro moj prijatelj Ivica Račan, prvi hrvatski političar europskog formata", navodi Ciril Ribičič u prisjećanju na politički put i karakterne osobine Ivice Račana.