Kada se u poeziji pojavio sredinom 50-ih godina, Mihalić je bio disident, otpadnik od općeprihvaćenog optimizma socijalističke stvarnosti, napominje akademik Petrak.
Nevjerojatno ali istinito, kako podsjeća, jedan čisto marksistički pojam čovjekova otuđenje u kapitalizmu što se na svoj način tada bilo poklapalo s filozofijom egzistencijalizma, koja je u to doba sa Sartreom i Camusom nastajala u Francuskoj, pružio je i hrvatskom pjesništvu svoju šansu: mogućnost neke estetske i umjetničke slobode povrh svih političkih i estetskih ograničenja, ušicu igle kroz koju se moglo provući bez ikakva drugoga tereta osim vlastitog postojanja u vlastitom vremenu, a protiv čije su svrhe ili glasa bile sve propisane recepture.
Mihalić je pjesnik koji je realizirao tu šansu, rekao je Petrak, dodavši kako se pojavio kroz ta uska vrata uz vrlo namrštene obrve svih kulturno-političkih ideologa i odmah stekao široku i ozbiljnu publiku.
"Odjednom je stao govoriti čovjeku pojedincu koji u ono vrijeme nije značio ništa: vraća mu se osjećaj za život pojedinca, tiho optužujući besmisao totalitarnog sustava u kojemu se živjelo. Mihalićevo je pjesništvo iznutra oslobađalo one koji su ga htjeli čuti, kao takvo ono je prerastalo svoj trenutak pa govori i danas", kazao je dodavši kako pripada šačici onih svjetskih pjesnika od kojih danas živimo.
Petrak kaže kako se Mihalić nije ni maknuo iz Hrvatske i od njega ne ćete doživjeti sudbinu velikih političkih emigranata.
"On je jednostavno svjetski pjesnik iz zaboravljenog lokalnog provincijskog vrta. Mihalićevo pjesništvo univerzalno je, jače od njegovih čisto političkih i društvenih podjela u kontradiktornom političkom životu svoje vlastite sredine; nije on jedini takav pisac koji s jedne strane nailazi na potpuno odobravanje, a s druge na potpunu negaciju. Ali pjesništvo se pokazalo jačim od osobe svoga autora", rekao je.
Petrak napominje kako se u svojim posljednjim zbirkama dovinuo do neke posebno nove pjesničke vještine, do univerzalnosti i ljepote definitivno zrelog umjetnika.
"Mihalić, nažalost, ostaje sam u jezičnoj lokalnosti svoje hrvatske poezije: bilo bi vrijeme da se ta lokalnost razbije za njegov pjesnički pokušaj slobode koji pripada svima", rekao je Petrak.