FRANCUSKA-L'EXPRESS OD 14.12.00.RAZGOVOR S MILJANIĆKOM

FRANCUSKA L'EXPRESS 14. XII. 2000. 'Milošević nije bio sam' Jean-Michel Demetz razgovarao je s Anom Miljanić, srpskom kulturnom djelatnicom, jednom od suuosnivača Središta za kulturnu dekontaminaciju, o Miloševićevu režimu, o ratnim zločinima i o drugom: " - Kakva je bila prava narav režima Slobodana Miloševića? Neki su u Francuskoj isticali demokratska obilježja jugoslavenskih ustanova. Drugi su govorili o 'poluautoritarnom režimu'. Napokon, za treće je bila riječ o diktaturi. Kakvo je vaše mišljenje? = Bio je to režim totalitarističkog nadahnuća: država se poistovjećivala s društvom i s političkom strankom i sudjelovala je u postmodernističkom projektu, velikosrpskom nacionalističkom projektu koji se mijenjao tijekom godina. No vlast se doista prometnula u diktaturu kada je Milošević izgubio svaku prigodu da napada druge, da napada vanjski svijet: Hrvate, Bosance, a zatim i Kosovare. U času kada je izgubio neprijatelje izvan granica, vlast je primijenila silu prema vlastitim građanima. Represija je došla s porazom. (...) - Zašto je oporbi bilo tako teško da otvori Srbima oči kada je riječ o Slobodanu Miloševiću? = Njegov je režim djelomice bio nastavak Titova režima. No kada je pao Berlinski zid, za razliku od ostatka istočne Europe, nacionalističke elite, među kojima su neke bile otpadničke, nisu, osim nekih iznimaka, pristale uz demokraciju. One su Miloševića postavile za pokretača programa stvaranja velike Srbije. Rat je onemogućio izlazak iz komunizma. Protivno očekivanjima, kada je rat počeo, mi Jugoslaveni bili smo bogatiji nego ikad. Sva svjedočenja izbjeglica svjedoče o tomu: upravo su bili obnovili kuću ili kupili auto. Oporba je prvo pokušavala da Miloševića optuži kao komunista. No odlaskom dvjesto tisuća Srba u inozemstvo, kroz niz godina, oslabljen je liberalni i demokratski potencijal u zemlji. Taj je egzodus bio dobra prilika za vlast. Bio je to ventil preko kojeg se ispuhalo nezadovoljstvo. (...) - Zauzimate se za 'kulturnu dekontaminaciju'. Što to zapravo znači? = To nema nikakve veze s velikim spremanjem, vjerujte Šsmije seĆ! To je sjećanje na naše gimnazijske dane u bivšoj Jugoslaviji. U razredu smo morali čitati udžbenik o narodnoj obrani. U Titovom duhu, jugoslavenski je narod bio građanska vojska. Morali smo naučiti kako se, u slučaju nuklearnog napada, očistiti od radioaktivnih oborina i kako obnoviti prirodni okoliš... Možda u tome treba vidjeti dokaz našeg narodnog humora... Govoreći ozbiljnije, naš je pothvat sličan denacifikaciji. Zamisao je jednostavna: ako ste živjeli u zaraženom društvu kao što je bilo naše, gdje je nacionalistička propaganda uništila kulturne vrijednosti, prijeko je potrebno promicati druge vrijednosti. I, napokon, razotkriti mitove iz naše srpske povijesti. Taj se proces dade usporediti s katarzom koja se događa u kazalištu: da bi se oslobodio stvari, treba je izreći. (...) - Može li Srbiji nakon Miloševića biti uzor njemačko priznanje zločina protiv čovječnosti koji su bili počinjeni u njezino ime ? = Nismo došli dotle. Mislim da su svi u Srbiji znali što se svih tih godina događalo. Nitko ne može reći da nije znao za okruženje Sarajeva. No postoji razlika između čuti i htjeti čuti. Kako priznati istinu o svim tim zločinima? Za to treba vremena. U tom je smislu poučan njemački primjer: premda je zemlja nakon okupacije prošla kroz sustavnu denacifikaciju i demokratizaciju pod visokim nadzorom, trebale su doći 70-e da bi djeca iz 68. zapitala roditelje gdje su bili i što su radili tih crnih godina. Hoćemo li mi morati toliko čekati? Kulturni krugovi i glasila trebaju si sada postaviti to pitanje. Pa dobro, neka novi predsjednik Vojislav Koštunica ne želi, iz raličitih razloga, poslati Slobodana Miloševića u Den Haag, neka ga nitko na to ne tjera. Ali ne želim prihvatiti zgodnu zamisao koja je danas popularna u Beogradu da su Srbi glavne Miloševićeve žrtve. Milošević je naoružao Srbe uz potporu tadašnjih kulturnih krugova. Nije bio sam. Neću zaboraviti glumca koji se proslavio ulogom Radovana Karadžića na srpskoj televiziji. Neću zaboraviti redatelja koji je snimio film u čast vođe paravojnih postrojba Arkana. Neću zaboraviti moralni autoritet našeg naroda, velikog pisca Dobricu Ćosića koji je 1987. rekao: 'Kroz povijest smo pobjeđivali velike sile, a gubili smo od malih. Danas se to mora promijeniti!' On je predvidio budućnost: 'Ratovat ćemo protiv malih i pobijediti'. (...) - Drugi dokaz koji se često rabi u korist Miloševićeva suđenja u Jugoslaviji, je da bi to sačuvalo srpski obraz i ponovno podiglo moral u narodu... = Točno je. No problem je za koje zločine optužiti bivšeg predsjednika. Tim se pitanjem vraćamo na razliku između države i društva. U doba komunizma ti su pojmovi bili pobrkani. Milošević je mislio da se narod poistovjetio s njim. Danas bi Srbi htjeli izvući korist iz te zbrke kako bi oslobodili društvo od svake odgovornosti. 5. X. posrijedi je bio nastanak neovisnog, demokratskog društva koje će napokon biti djelatan čimbenik povijesti. No za dolazak civilnog društva trebat će vremena. (...)"