FRANCUSKA-LIBERATION OD 8.9.00.O REFERENDUMU U FR.

FRANCUSKA LIBERATION 8. IX. 2000. Demokratska anoreksija "Već nekoliko tjedana javlja se neobično i pogibeljno pitanje: kobni odaziv koji se očekuje na referendumu 24. rujna neće biti tragičan; on neće pokvariti rezultat; on će biti odgovor na najčešće pitanje upravljeno građanima. Tako će banalizacija referenduma bez teškoća podnijeti velik postotak neodaziva. Ukratko, Francuska bi počela glasovati na način Švicarske, nepobitne demokracije. Ta se melodija pjeva najviše u Elizejskoj palači. Ona znači pomiriti se s uzmicanjem koje je prisutno u Americi, zemlji u kojoj već odavno svaki drugi birač ima običaj da ne iziđe na izbore. To će pomanjkanje demokratskog teka dovesti do ukorjenjivanja dviju podjednako velikih Francuska, jedne načinjene od aktivnih i druge od pasivnih građana. Prva bi okupljala najbolje integrirane, najkvalificiranije i najbolje informirane građane, a druga ravnodušne, sumnjičavce, najskromnije i one najmanje upućene. Jezgra bi glasovala, a periferija bi se suzdržala. Značilo bi to nanovo pronaći demokraciju cenzusa na temelju socijalnog i kulturnog položaja, tj. republiku koja šepa jer ima samo jednu nogu. Postavka uopće nema teorijsku narav, jer odaziv francuskih birača pokazuje težnju k smanjenju, a neki izbori već svjedoče o tom katastrofalnom scenariju. No odljev birača bio bi osobito besmislen, dakle alarmantan, kada je riječ o referendumu 24. IX., jer se ovaj put postavlja jednostavno i jasno pitanje koje se izravno tiče građana i k tome odgovara njihovim težnjama. Oni koji žele sami sebe umiriti, mogu relativizirati opasnost pozivajući se na nepostojanje nesigurnosti koja obilježava najnoviji referendum. Istina je da se rezultat čini siguran, da su dvojica kohabitanata 'za' i da je teško buniti se protiv širenja francuske vlasti. Da nije u pitanju svaki drugi građanin, upozorenje bi zacijelo zvučalo grublje. Ono bi tada svjedočilo o sve većoj nepravilnosti podjela. Francusko političko društvo doista postaje sve zamršenije. Staroj podjeli ljevica/desnica, sada se pridružuje borba između Europljana i pristaša suvereniteta koja krivuda kroz oba tabora, kao i pitanje regionalizacije koje još više sučeljava jakobince i žirondince, kako unutar većine, tako i u oporbi. Glasovanje tako postaje sofisticirani čin. K tome se događa nešto poput delokalizacije francuske demokracije. Globalizacija ograničava važnost njezinih zadaća, liberalizam nagriza njezine rubove, a regionalizacija polako premješta poprište vlasti. To ne znači da politička ravnodušnost pobjeđuje. Masovni štrajkovi iz studenog-prosinca 1995., pa i skromniji pokreti kao što su zeleni, ATTAC, pače i borba Josea Bovea, znače doista da je akcija moguća, da podjele nestaju i miješaju se ovdje, da bi se nanovo pojavile tamo. Riječ je međutim o pojedinačnim pokretima koji su izvan biračkog ciklusa, dakle predstavničke demokracije. Ova potonja danas je u krizi. Francuski politički sustav troši se i postaje beživotan. Utemeljujući V. Republiku, general De Gaulle htio je osigurati vodeću ulogu državnog poglavara, jamčiti stabilnost i učvrstiti participativnu demokraciju. Nepunih pedeset godina kasnije, predsjednička je dužnost oslabljena, stabilnost je nestala, a sudjelovanje birača neumoljivo opada. Politički sustav više ne odgovara očekivanjima društva. V. Republika htjela je ozdraviti francusku demokraciju od bolesti IV. Sada treba pronaći lijek da bi se V. Republika spasila od demokratske anoreksije", piše Alain Duhamel.