FRANCUSKA-LIBERATION OD 6.9.00. O KOMUNIZMU I ISTOČNOJ EUROPI

FRANCUSKA LIBERATION 6. IX. 2000. Kako izići iz komunizma? "Da bismo procijenili sadašnje napore na demokratizaciji i obnovi koje ulaže Kouchnerova uprava na Kosovu i Pakt o stabilnosti u jugoistočnoj Europi, možemo promotriti tijek demokratske tranzicije u svim postsocijalističkim europskim društvima. Izgradnja demokracije započinje organiziranjem slobodnih i jasnih izbora koji su dakako prva njezina provjera. No prvi rezultati tranzicije do naših dana mogli bi nas poučiti da slobodni i demokratski izbori nisu donijeli demokraciju, naprotiv, imali su protivan učinak zbog nedostatka prilagođene kulture. U stanovnika različitih socijalističkih zemalja na istoku prevladavalo je mišljenje da prethodni sustav nije bio dobar, napose u prošlom desetljeću koje je obilježila znatna gospodarska recesija. Tako se želja naroda temeljila na nezadovoljstvu, a najuvjerljiviji su bili programi koji su omogućavali da se pronađu i uklone razlozi poremećaja prethodnog sustava. Iznenadan slom socijalističke hegemonije posvuda u istočnoj Europi, koji je velikim dijelom bio posljedica gospodarskog neuspjeha, a ne unutarnjeg organiziranog otpora, ojačao je narodne težnje za promjenom koje su zapravo bile milenarističke i utopističke. Ljudi su vjerovali da će se, pođu li za čarobnom strujom demokracije za koju se zalaže Zapad, odmah naći u novom i boljem svijetu. Politički programi nisu bili usklađeni s ozbiljnim i temeljitim planovima za strukturne promjene na političkom i gospodarskom području. Sada znademo da su kandidati stranaka koje su se proglašavale 'demokratskim', većinom bili bivši komunisti koji su iz ovog ili onog razloga iskoristili prigodu da bi prešli u oporbu, premda režim koji su uspostavljali, barem u Albaniji, nije bio drugo doli, kako rado kažem, 'demokratska diktatura'. Uz uvođenje te oslabljene demokracije, drugi neobičan primjer tiče se reforma koje su potrebne za gospodarski i društveni razvitak. Njih su predvidjeli međunarodne i zapadne organizacije u korist svih zemalja istočne Europe, radi prijelaza na tržišno gospodarstvo. Njih je također nužno pratio stanovit broj političkih i institucijskih reforma tzv. 'demokratizacije'. Paradoks je te demokratizacije da se o prijedlozima za razvitak nije nikada raspravljalo, barem ne u Albaniji, ali su se odluke o njoj donosile i prihvaćale administrativno, što se čini prvim znakom nedemokracije. Još danas, u Albaniji i općenito u čitavom području, inicijativa Pakta o stabilnosti uglavnom se negativno shvaća. Pakt o stabilnosti uglavnom se doživljava kao povećanje novca koji će međunarodna zajednica ubrizgati u to područje. Političari i glasila osobito su bili revni u podupiranju takve predodžbe. Takvo je pogrješno shvaćanje Pakta o stabilnosti štetno jer ponajprije skreće pozornost s ozbiljnih gospodarskih, političkih i socijalnih problema i u svakoj zemlji širi lažnu nadu. Razočaranje koje često dolazi nakon toga, tako obeshrabruje da oduzima svaku volju za promjenom u sadašnjim prilikama. Istraživanjem prilika u Albaniji utvrdilo se da postoji psihoza od protektorata, nepokretnost ljudskih i materijalnih snaga u zemlji, pretjerana ovisnost o pomoći izvana, itd. To više što je upadljiv primjer financijske krize iz 1997. pokazao da se nametnuti razvitak ne može prihvatiti ako se ne povede računa o stanovitu diferencijalnom raskoraku koji treba utvrditi za svaki pojedini slučaj, na razini društvenih vrijednosti i kulturnog ponašanja. Pitanje je jesu li razvitak i tranzicija bivših komunističkih zemalja još uvijek mogući prema obrascima koje nudi Zapad, ili treba pronaći način kako bi se preispitale društvene i kulturne vrijednosti vlastite dotičnom društvu ili društvima", u rubrici 'Raspre' piše Albert Doja, doktor socijalne antroplogije.