DNEVNI PREGLED BR.167 1. RUJNA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 31. VIII. 2000. Bosanskohercegovački mediji već danima prenose odgovore na nedavne izjave bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granića i bivšeg ministra obrane Pavla Miljavca kako su pripadnici V. korpusa Armije BiH-a za vrijeme vojno-redarstvene akcije 'Oluja' u kolovozu 1995. počinili ratne zločine. Granić i Miljavac su sa jednog skupa svoje stranke Demokratskog centra pozvali Glavni stožer Hrvatske vojske da objavi dokumente o tim zločinima. Miljavac koji je bio koordinator operacije Oluja u Glavnom stožeru Hrvatske vojske, precizirao je da je V. korpus Armije BiH-a počinio zločine na području Donje Gline. Bošnjačke vojne strukture u Bosni i Hercegovini na to su žestoko reagirale optužujući hrvatsku stranu za neosnovane optužbe. Iz Mostara javlja Pejo Gašparević: 'Bivši načelnik stožera V. korpusa Armije BiH-a brigadir Mirsad Selmanović u danas objavljenoj izjavi ističe kako Mate Granić iznosi lažne optužbe i da ga poziva, ako ima pouzdane dokaze, neka ih dostavi haaškom sudu. Bošnjački dužnosnici u Ministarstvu obrane federacije BiH-a jučer su u zajedničkom priopćenju odbacili optužbe o umiješanosti pripadnika nekadašnjeg V. korpusa Armije BiH-a, u ratne zločine počinjene na teritoriji Republike Hrvatske tijekom operacije 'Oluja'. Uvijek kada se na hrvatskoj političkoj sceni aktualizira pitanje odnosa i suradnje s međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, ocjenjuju bošnjački dužnosnici u federalnom Ministarstvu obrane, gotovo po pravilu kreću optužbe ili insinuacije na račun Armije BiH-a. U vrijeme rasplamsavanja ove polemike o postupcima pripadnika V. korpusa Armije BiH-a u akciji 'Oluja', objavljena su i saznanja Hrvatskog helsinškog odbora. Vojnici V. korpusa Armije BiH-a, tvrdi HHO, ušli su u selo Krug nadomak Donjeg Lapca u Republici Hrvatskoj i tom su prilikom granatama napali zakašnjele izbjegličke kolone pri čemu je bilo mnogo civilnih žrtava. U izjavama HHO-a također se tvrdi da su pripadnici V. korpusa Armije BiH-a u selima blizu Dvora počinili teška ubojstva nad preostalim stanovnicima, od kojih je većina zaklana. Na ovakve optužbe u BiH-a su do sada reagirali samo vojne bošnjačke strukture, dok se politički bošnjački dužnosnici, barem ne do sada, nisu upuštali u ovu polemiku o V. korpusu Armije BiH-a. Ratni zapovjednik V. korpusa Armije BiH-a general Atif Dudaković nedavno je imenovan novim zapovjednikom glavnog stožera vojske Federacije čime se, čini se, za Stranku demokratske akcije želi pridobiti bošnjačko biračko tijelo u zapadnoj Bosni gdje je i djelovao ovaj korpus bošnjačke vojske. Poznavatelji tvrde kako bi se uoči ovojesenskih izbora javno potporom V. korpusu Armije BiH-a Stranka demokratske akcije mogla diskreditirati i u bošnjačkom biračkom tijelu, ali i u zapadnim strukturama koje su dobro upoznate s ponašanjem postrojbi Armije BiH-a i njihovim propustima tijekom rata." *** Dr. Mate Granić u razgovoru s Rosom Grce tvrdi da on nikoga nije optužio: = Ja sam kazao da je na području djelovanja, to je u području oko granice i preko granice sektora Sjever, to znači kod Dvora na Uni, bilo stradanja srpskih civila. To je dobro poznata činjenica i ja nisam ništa novo kazao. O tome postoje izvješća UNPROFOR-a. I samo sam to kazao u svrhu objašnjavanja ukupno za što je zainteresiran haaški sud. Dakle, zainteresiran je za sektor Sjever tijekom i poslije operacije 'Oluja', sektor Jug poslije operacije 'Oluja', zainteresiran je za stradanja civila u Gospiću, Medački Džep, Pakračku Poljanu i zainteresiran je oko oslobađanja Knina, istaknu je Granić. U tom kontekstu sam govorio ne optužujući nikoga. - Zbog čega su onda Bosanci shvatili to kao da ste Vi optužili V. korpus Armije BiH-a za zločine kod Donje Gline? Odakle bi Vam takav podatak bio dostupan? = Ja nisam nikoga za zločin optužio, ja sam samo rekao onaj podatak koji se dobro zna. Da je bilo stradanja u tom području srpskih civila, odnosno izbjeglica tijekom kojih su pri povlačenju i da je to područje djelovanja bilo pri tom korpusu. Prema tome, kazao sam da su to dobro poznate stvari, da nisam ništa novo kazao. - Ima li Hrvatska vojska neke dokumente koji bi to dokazali? = O tome sigurno da određene informacije ima Hrvatska vojska, tako sam i ja to saznao u stožeru, ali postoji izvješće UNPROFOR-a oko toga. - Zašto su se onda u Bosni i Hercegovini, u njihovom Ministarstvu obrane i u njihovoj vojsci, osjetili tako pogođenim? = Mislim da je to pogrešno, da bi puno važnije bilo da se postave na način kao što sam i sam predložio da se postave na način koji sam predložio za Hrvatsku - predložio sam formiranje jedne nezavisne komisije koja će ispitati sva stradanja civila i istražiti isto tako sve zločine jer to je izuzetno bitno za Hrvatsku, a vjerujem da bi jednako tako važno bilo i za Bosnu i Hercegovinu, inače je Hrvatska s V. korpusom dobro surađivala... - Recite, u tom jednom području od ta dva kilometra je moglo doći do preklapanja vojske Bosne i Hercegovine i Hrvatske vojske. = E, tada Hrvatske vojske još tu nije bilo. Pregled tiska "'The Times' danas opširno piše o rastućem problemu emigranata koji svakodnevno preko Bosne odlaze u Europske zemlje. Jedan viši dužnosnik UN-a kaže kako u Bosni nitko nije maknuo prstom da bi se spriječio svakoga dana sve veći promet emigranata. Nema graničnih kontrola ni viza, a UN je nemoćan i ne može intervenirati, ističe on. Međunarodni istražitelji vjeruju kako i do 10 000 useljenika mjesečno stiže u BiH, da bi onda zahvaljujući uglavnom slabo čuvanim BiH granicama nastavili svoj put prema europskim metropolama. Organizirane krijumčarske bande koriste upravo BiH kao središte njihovih aktivnosti i preko nje dovede na tisuće ilegalnih useljenika u Britaniju. Najveći dio emigranata su turski Kurdi, Kinezi i Iranci, ali sve veći je broj i imigranata iz Šri Lanke, Bangladeša, Pakistana i nekih dijelova Rusije. UN-ovi dužnosnici tvrde kako u ovim operacijama pomažu i vlade zemalja u regiji. On je optužio neke visoke dužnosnike u BiH, kao i režim Slobodana Miloševića za pomaganje u krijumčarskim aktivnostima. Iz Crne Gore, pak, ističu da Milošević novac zarađuje prodajući jugoslavenske putovnice kineskim emigrantima. Čelnik UN-ove misije u Beogradu, Jacques Klein kaže kako prema njihovim procjenama oko 42 tisuće Kineza u Beogradu čeka na prelazak u BiH, a zatim druge europske zemlje, a Milošević je za sada Kinezima prodao čak 25 tisuća putovnica. Iz Bosne veliki broj njih put nastavlja preko Hrvatske. Tako su hrvatske vlasti samo u prvih šest mjeseci uhitile čak 10 000 ilegalnih emigranata. Prema Kleinovim riječima, u ovim operacijama surađuju srpske, hrvatske i bosanske krijumčarske bande i to je, kako kaže, jedino područje na kojemu je ostvarena prava suradnja i pomirba, prenosi list. Jedna od viših dužnosnica u Miloševićevoj stranci, Gorica Gajević boravila je, kako piše 'The Guardian', na Kosovu iznenadivši predstavnike međunarodne zajednice. Ona je za posjeta obznanila kako će Beograd za predstojeće rujanske izbore na Kosovu otvoriti 500 biračkih mjesta, a kako bi se Srbima u pokrajini omogućilo da sudjeluju na federalnim i predsjedničkim izborima. Prvi čovjek UN- ove uprave na Kosovu, Bernard Kouchner odbacio je to obećanje ističući kako bi organiziranje izbora 24. rujna u srpskim enklavama na Kosovu bilo nemoguće. List podsjeća kako Kouchner planira održati posebne lokalne izbore u pokrajini, mjesec dana nakon jugoslavenskih izbora. Dodaje se kako posjet Gorice Gajević signalizira namjeru Beograda da postavi Kosovo kao jedno od jakih predizbornih tema, te nedifiniranost njegovog statusa iskoristi u propagandne svrhe. Osim toga, organiziranje glasovanja za kosovske Srbe predstavlja idealno okružje za izbornu prijevaru, prenosi list". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 31. VIII. 2000. Human Rights Watch kritizira kršenje sindikalnih prava u Sjedinjenim Državama. Prilog Barbare Schoetzau. Human Rights Watch, američka organizacija koja prati poštivanje ljudskih prava, jučer je objavila izvješće u kojem se tvrdi da se u Sjedinjenim Državama često krše prava zaposlenih. Human Rights Watch tvrdi da američke tvrtke ne poštuju neka od temeljnih prava uposlenika. Radi se o pravima koje štite odredbe međunarodnog radnog prava, a američka Vlada često inzistira da ih druge zemlje trebaju poštivati. Autor izvješća Human Rights Watcha je Lance Compa, profesor međunarodnog radnog prava na Sveučilištu Cornell. On tvrdi da američka Vlada ne čini dovoljno kako bi se zaštitilo pravo radnika da se organiziraju u sindikate i sudjeluju u pregovorima o kolektivnim ugovorima. Gospodin Lance posebno kritizira praksu čestog otpuštanja radnika koji žele osnovati sindikat: = To je protivno američkom zakonu. Međutim, pravni su lijekovi u tom slučaju tako slabi, a žalbeni postupak toliko spor i dug, da mnogi od njega odustaju. Organiziranje sindikata se prekida. Sudski postupak u tim slučajevima obično traje po četiri, pet godina. Na kraju, tvrtka otpuštenom radniku možda i plati skromniju naknadu štete, no glavni njezin cilj je postignut - sindikalno je organiziranje spriječeno. Situacija postaje sve gora, tvrdi Lance Compa. 1969. godine šest je tisuća radnika bilo otpušteno zbog djelatnosti vezanih uz organiziranje sindikata. 1998. godine - kako pokazuju vladine statistike - takvih je slučajeva bilo 24 tisuće. Vladino tijelo koje je nadležno posredovati u sporovima poslodavaca i uposlenih, bez obzira na rast broja slučajeva otpuštanja, danas ima isti proračun kao i 1969. godine. Profesor Compa upozorava da je sve više radnika kojima nije zajamčeno pravo sindikalnog organiziranja: = Zakoni o radnim odnosima usvojeni su tijekom tridesetih i četrdesetih godina ovog stoljeća. Ti zakoni ne jamče pravo sindikalnog organiziranja radnicima u poljoprivredi, honorarnim djelatnicima i nižim menadžerima. Ovih je kategorija danas sve više. No, poslodavci ih nekažnjeno mogu otpustiti ako pokušaju osnovati sindikat. Izvješće predlaže da se te odredbe promjene. Također se poziva na strože kazne poslodavcima koji nezakonito otpuštaju radnike i ubrzavaju parnični postupak u tim slučajevima. = Ako vladino tijelo za radne odnose odluči da je došlo do nezakonitog otpuštanja zbog pokušaja osnivanja sindikata, radnika odmah treba vratiti na posao, dok o slučaju ne odluči sud. Ako bi to postigli, onda bi to bio važan korak prema zaštiti radnika, rekao je Lance Compa, autor izvješća Human Rights Watcha. Ovo izvješće je prvo u nizu izvješća koje će analizirati prava radnika u globalnom svjetskom gospodarskom poretku. *** Kreiranje američke vanjske politike - problemi i izazovi. Prilog Fione Yung. Nadolazeći predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama potaknuli su raspravu o kreiranju američke vanjske politike. O tome se nedavno raspravljalo na jednom skupu New Yorku. Američka vanjska politika uglavnom se vodi u skladu s američkim nacionalnim interesima, no kako kaže visoki dužnosnik State Departmenta za kreiranje vanjske politike Morton Halperin, većini Amerikanaca zapravo nije posve jasno što su američki nacionalni interesi. = Zbog toga što postoji velika neodređenost glede američkih nacionalnih interesa, ta je praznina ispunjena složenim političkim procesima u opsežnoj i složenoj demokraciji. Jedan dio toga su mediji i sve veći broj nevladinih organizacija koji igraju veliku ulogu u oblikovanju američke vanjske politike, poglavito u skretanju pozornosti javnosti na određena pitanja, kaže gospodin Halperin. Gospodin Halperin je direktor odjela za planiranje vanjske politike u State Departmentu, a radio je na različitim poslovima u Državnom tajništvu i Vijeću za nacionalnu sigurnost još od Vlade predsjednika Nixona. O američkoj vanjskoj politici nedavno je govorio na skupu što ga je organizirao Institut Otvoreno društvo, privatna zaklada koja promiče razvitak otvorenih društava diljem svijeta. = Ono što karakterizira provedbenu granu kreiranja vanjske politike jest golemi nedostatak informacija, golemi pritisak i odvraćanje. Kada se fokusirate na ono što se događa određenog dana u jednom dijelu svijeta, trebate imati na umu da postoji još barem 12 drugih stvari koje se također događaju u isto vrijeme i nadmeću se za vašu pozornost, rekao je gospodin Halperin. Gospodin Halperin kaže da je jedan od problema u procesu kreiranja američke vanjske politike nedostatak sredstava. On ističe da samo jedan posto američkog državnog proračuna odlazi na troškove vanjske politike te da proračun državnog tajništva konkurira proračunima druga dva ministarstva, trgovine i pravosuđa. Dok neki analitičari ukazuju na nedostatak sredstava, drugi kažu da je američka vanjska politika previše usmjerena na Europu i ignorira krize u zemljama kakve su Siera Leone i Ruanda, sve dok ne postane prekasno. Salih Booker, direktor Informacijskog centra za afričku politiku, vjeruje da su upravo kreatori američke vanjske politike djelomično odgovorni za ono što on vidi kao nedovoljnu pomoć stranim zemljama i nedovoljnu pozornost medija za probleme u afričkim zemljama. On smatra da se to može pripisati i nedostatku raznolikosti sudionika u određivanju američkih nacionalnih interesa i dodaje da su sve do nedavno žene i manjine uglavnom bile isključene iz tog procesa. Morton Halperin slaže se s takvom ocjenom. Sudionici panela u New Yorku suglasni su u stavu da američki mediji odgovarajuće prate vanjsku politiku, ali da njihova izvješća moraju pratiti raspoloženje američke javnosti kako bi imala odgovarajući učinak. Glavni urednik tjednik 'Time', Walter Isaacson, kaže da mediji naginju potpori idealističkih i moralnih impulsa u vanjskoj politici, donoseći priče koji su usmjerene na najdublje osjećaje čitalačke publike. Gospodin Isaacson smatra da mediji demoniziraju neke strane čelnike poput Sadama Huseina i Slobodana Miloševića kako bi pojednostavili i personalizirali složene situacije kako bi se u javnosti stvorila potpora za akciju: = Mi vjerujemo kako su problemi rješivi i kako ljudi mijenjaju situacije. Ako možemo ljudima predočiti takve priče i pojasniti cijelu stvar, ne samo kreatori vanjske politike, nego i svi demokratski nastrojeni građani koji glasuju i razmišljaju o tome kakva treba biti njihova zemlja, bit će bolje informirani i vjerojatnije je da će to rezultirati stvaranjem ispravnih kreatora vanjske politike i ispravnih odluka, kaže gospodin Isaacson. Kao jedan od primjera mogućeg utjecaja medija, Morton Halperin spominje situaciju s AIDS-om u Africi. Da su glavni američki mediji prije pet godina počeli pratiti krizu s AIDS-om u Africi, možda bi došlo do znatno drukčije američke vanjske politike prema tom dijelu svijeta. Sudionici skupa suglasili su se da građani moraju i Vladu i medije smatrati odgovornim kako bi Sjedinjene Države imale učinkovitiju vanjsku politiku. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 31. VIII. 2000. Većina novinskih komentatora bavi se presudom protiv trojice neonacista koji su u Dessau ubili Mozambikanca Alberta Adriana. I dok je jedan osuđen na doživotni zatvor, druga su dvojica dobili zatvorsku kaznu od devet godina. (...) Muenchenski dnevnik 'Abendzeitung' komentira presudu na kojoj se još prije okončanja procesa govorilo o nužnom zastrašivanju, jasnom davanju signala. Kao da ne postoji primjer Sjedinjenih Američkih Država, gdje se unatoč smrtnoj kazni ne smanjuje stopa ubojstava. Visokim kaznama, brzim sudskim procesima, oštrim zakonima i zabranama stranaka ne mogu se suzbiti ni nasilje niti politička glupost. U društvu u kojem se ljude muči do smrti po uzoru na horore s videa koji se mogu nabaviti u slobodnoj prodaji, u kojem se djeca utržuju kao seksualni objekti, potrebno je više od drakonskih kazni kako bismo se svi osjećali sigurnima, smatra 'Abendzeitung'. A 'Leipziger Volkszeitung' svraća pozornost na još jedan važan aspekt. List piše da su obijest, prezir i mržnja protiv svih koji su drukčiji, bili pogonska snaga ne samo ovog tria ubojica. Taj načelni stav već je odavno osvojio kavanske razgovore radnika, viceve zanatlija i poslovičnost intelektualaca. Iz nemoći izrasla je zloća. Iz arogancije nastala je mržnja. Iz misli i riječi nastalo je društveno raspoloženje. Navodno ubojiti argumenti doista ohrabruju ubojite razbijače. Da bi se taj lanac sada, tek sada prekinuo, potrebno je mnogo zajedničke snage, zaključuje leipziški list.(...) (RDW) ŠPANJOLSKA EL MUNDO 31. VIII. 2000. SAD: prodavanje demokracije "U svim svjetskim medijima govori se o trima glavnim temama u vezi s SAD-om: o gospodarskome čudu, o predsjedničkim izborima i o milijardu i 300 milijuna dolara vojne pomoći za Kolumbiju. U svim tim medijima novinarska obradba zapravo je glavni sadržaj nekorektne informacije o američkom gospodarstvu i politici. Na primjer, većina medija objašnjava ovo desetljeće gospodarskoga rasta u SAD-u kao posljedicu informacijske i informatičke revolucije. Ali Japan već deset godina stagnira iako je robotizirao svoju industriju i rabi istu tehnologiju, a i u Europi je ona donijela jednako spor gospodarski rast. Mračna tajna gospodarskoga čuda SAD-a nije u primjeni visoke tehnologije, nego u apsolutnom nadzoru nad radnicima u cijeloj mreži radne snage. Alan Greenspan, guverner američke središnje banke to je jasno rekao u srpnju izjavivši da je glavna američka prednost u odnosu na Europu i Japan to što američka poduzeća imaju veliku slobodu pri zapošljavanju i otpuštanju radnika. Američke tvrtke ne samo da lakše otpuštaju radnike nego što to mogu europske, nego je i samo otpuštanje mnogo jeftinije: plaćaju minimalne odštete, ili ih uopće ne plaćaju. Prema Greenspanovim riječima, 'nepostojanje krutih odnosa na tržištu radne snage tajna je američkoga uspjeha'. Ali 'kruti odnosi' u Europi znače da radnici imaju pravo na četiri do šest tjedana godišnjeg odmora, a ne samo jedan ili dva tjedna kao što je u SAD-u. I to da se plaćaju viši porezi, od čega se financiraju mirovinski sustavi, zdravstvena zaštita i kraći radni tjedan za sve radnike. Drugim riječima, tajna američkoga gospodarskog čuda jest moć kapitalista da otpuštaju radnike kad im se prohtije kako bi prisilili američke radnike da rade 30 posto više od europskih i kako bi ih osudili na minimalnu ili čak nikakvu zdravstvenu zaštitu. Prema tome, nove tehnologije izravno ne povećavaju produktivnost. Naprotiv, povećanje izrabljivanja američkih radnika omogućuje uvođenje novih tehnologija, a korist izvlači veliki kapital. I dok europski radnici danas imaju više slobodnoga vremena nego prije 20 godina, u SAD-u se događa upravo obrnuto: radi se 20 posto više, a imaju manje mirovine i manje zdravstvene zaštite. Dok su europski poslodavci zavidni onima u SAD-u, razumljivo je da europski radnici sumnjičavo gledaju na vrline američkoga čuda. I dok se američko gospodarsko iskustvo ne može baš hvaliti, treba nešto reći i o procesu izbora predsjednika. Na nedavnim konvencijama stranaka, na kojima su se trebali predstaviti kandidati, velike su tvrtke financirale goleme zabave na kojima se točio šampanjac, a vrlo specijalizirane pratiteljice zabavljale su utjecajne poslanike. Novinari koji su pokušali fotografirati te zabave izbacivani su bez mnogo razmišljanja. Konačno, kongresni zastupnici nisu željeli da ih fotografiraju dok se oni zabavljaju s bogatim vlasnicima kompanija jer bi to moglo naškoditi njihovom imageu predstavnika naroda. Deset najutjecajnijih multinacionalnih kompanija u SAD-u darovalo je milijun dolara svakome od dvojice najvažnijih predsjedničkih kandidata, znajući da će i Bush i Gore zaboraviti obećanja koja su dali biračima već dan poslije prebrojavanja glasova. Američki su izbori najlicemjerniji i najveća trgovina među svim naprednim kapitalističkim državama. I Republikanska i Demokratska stranka kažu da podupiru 'reformu načina financiranja predizbornih kampanja', a i jedni i drugi traže desetke milijuna dolara od velikih kompanija koje ih financiraju. Predizborne kampanje uključuju i zabave u vrijednosti 100 tisuća dolara za financiranje promidžbe u televizijskim emisijama u kojima nasmiješeni političari ponavljaju isprazne rečenice. A najvažniji kandidati najjače su povezani sa zadovoljavanjem interesa velikih tvrtki: Bush s tvrtkom Texas Oil, Gore s Wall Streetom, Cheney s vojno-industrijkim kompleksom, kojim i upravlja, a Lieberman s velikim osiguravateljskim društvima. Obraćanja biračima i javnu retoriku kandidata financiraju velike tvrtke, a njihovi su interesi dijametralno suprotni interesima birača. Izrazi 'slobodno tržište' i 'fleksibilnost na tržištu radne snage' znače samo više radnih sati, više nesigurnosti na radnom mjestu, a to znači i smanjivanje slobodnog vremena i slabljenje obiteljskih vrijednosti. No, najviše pozornosti na tim izborima privlači stupanj nadzora koji velike tvrtke imaju nad cijelim političkim procesom, od biranja kandidata do same predizborne kampanje i njezina programa. U SAD-u se demokracija prodaje najboljem licitatoru. Ali nadzor velikih tvrtki nad tržištem radne snage i predizbornim procesom u SAD-u ima jedan cilj: širenje na strane države i nadzor nad tržištima na koja se može ulagati. Na primjer, financijska ekspanzija SAD-a u Latinskoj Americi izaziva teške sukobe zato što politički ustupci koje zahtijevaju američke multinacionalne tvrtke često potkopavaju životni standard i izazivaju narodni otpor. Kolumbija je klasični primjer gospodarske dominacije SAD-a i narodnog otpora. Više od trideset godina američke tvrtke koje se bave izvozom banana, banke i naftne kompanije iskorištavaju kolumbijske resurse i njezinu radnu snagu uz pomoć zaštite kolumbijske vojske. Danas postoje dvije velike gerilske skupine s više od 20 tisuća boraca i sve većom potporom pučanstva. A kao odgovor, SAD je povećao svoju vojnu pomoć sa 60 milijuna dolara u 1997. na 300 milijuna u 2000-oj, a proračun će narasti do milijardu i 500 milijuna u 2001. Američki stručnjaci za međunarodnu politiku proračunali su da će ta strategija donijeti 50 tisuća mrtvih (većina njih bit će civili), i više od milijun raseljenih seljaka u trenutku kad bude na vrhuncu. De facto, cilj Clintonova posjeta Cartageni jest potpora režimu Andresa Pastrane (čija je popularnost manja od 20 posto) i reći cijelome svijetu da je Kolumbija i dalje demokratska država koja zaslužuje potporu. A dva tjedna prije Clintonova posjeta, kolumbijska je vojska ubila šestero djece i Clintonu prilično otežala zadaću. U stvarnosti, Kolumbija je demokracija odreda smrti, a američka pomoć ima samo jedan cilj: uništiti narodni otpor kako bi se tamo bolje branili američki interesi. Taj projekt uživa potporu obojice predsjedničkih kandidata. Iza pjesama velikih medija o američkim izborima, o američkome gospodarskom uspjehu i demokraciji u Latinskoj Americi krije se druga stvarnost: gospodarski despotizam na tržištu radne snage, korupcija velikih tvrtki povezanih s predizbornim procesom i potpora demokracijama odreda smrti na cijeloj planeti. Jasno, to nije baš neka privlačna referenca za Europu", piše James Petras, profesor političke etike na njujorškom sveučilištu Binghamton. EL PAIS 31. VIII. 2000. Crnogorski čvor "Prije nekoliko godina, jedan moj prijatelj, Srbin, pokušao je u Beogradu otvoriti mali bar, zajedno s nekim suradnicima. 'Očajni smo', rekao mi je. 'Već se pojavilo nekoliko mafijaških skupina i žele nam prodati zaštitu. Osim što traže dosta novaca, ne znamo za koju da se odlučimo'. Na neki način ova anegdota pokazuje što je najvažnije na političkom krajoliku u Srbiji i Crnoj Gori. Objasnio je to nedavno i Inoslav Bešker, oštar hrvatski kolumnist: u Jugoslaviji se vlast ne drži uz pomoć ustanova. Položaji ništa ne znače. Milošević ima monopol na vlast u posljednjih deset godina bez obzira na svoj stvarni položaj, koji se nekoliko puta mijenjao. A mafijaši koji su pritegnuli mojeg prijatelja simptom su pravosuđa koje ne djeluje, policije koja služi kao ukras i paraliziranoga gospodarstva. Ali pojava je mnogo šira. Ustanove nisu nezavisne, ne mogu se financirati i nemaju nikakvu stvarnu sposobnost za djelovanje. To je ono što bismo nazvali izraženim nepostojanjem države, ali ne događa se to samo u Srbiji. Dogodilo se i u Španjolskoj nekoliko puta u našoj bližoj prošlosti. Razvodnjavanje tog problema pričama da su to 'jako specifične' i 'jako zamršene' stvari zapravo je glavni argument prilično oduševljenih nacionalista, a rabi se i kad je riječ o Baskiji, ako baš treba dati neki primjer. Stoga je prvi i najvažniji korak za rješavanje jugoslavenskog problema izbjegavanje izmišljanja mitova. Tek nakon što je prošlo nekoliko godina zapadni je tisak počeo prihvaćati ideju da je hrvatski predsjednik Tuđman bio loš. Kad probavimo sve što znamo o Miloševiću, još ćemo morati pričekati neko vrijeme prije nego pogledamo malo realnije na ostale: na Izetbegovića, na Rugovu, čak i na oportunista Mesića. To su upitni političari, a njihov najveći pogodak bio je to da su postigli da zapadne sile stanu uz njih. Washington i Bruxelles sada pred sobom imaju ljude iz srpske oporbe i prozapadnog crnogorskog vođu Milu Đukanovića. Američka strategija, opet vrlo odlučna, sastojala se u ujedinjavanju svih njih protiv Miloševića. Nije to bilo loše rješenje, i nije bilo loše zbog slabih rezultata koje bi donijela na rujanskim izborima. Ideja je bila stvoriti prvi entitet protiv sustava (jedinstvena oporba) u državi bez nezavisnih ustanova. Ako ništa drugo, barem je postojao pojas za spašavanje za koji su se nezadovoljnici mogli uhvatiti. Nešto poput sindikata Solidarnošć u Poljskoj 1980. No, prema onome što je viđeno, neće to biti djelotvorno, jer neki oporbeni političari ne žele zajedno djelovati. Netko je jednom rekao da bi se, prije nego se i pomisli na zbacivanje Miloševića s vlasti, trebala iz temelja promijeniti cijela srpska politička oporba. I nije to loša ideja, ali se moraju reći neke nijanse: prije nego se udari Slobu, treba promijeniti način razmišljanja na Balkanu, osobito način na koji oni tamo razmišljaju o zapadnjacima. Uzmimo za primjer slučaj Crne Gore, pod vodstvom koalicije prozapadnih stranaka na čijem je čelu Đukanović. Njegova obećanja na vjernost kategorička su i neupitna. Njegove žalbe na srpsko ugnjetavanje politički su korektne. No, Crna Gora jedva da je i bila napadnuta tijekom NATO-ovih zračnih udara na Jugoslaviju, a posljednjih je mjeseci primila i značajnu financijsku pomoć. (...) Početkom srpnja, ugledni crnogorski tjednik 'Monitor' pisao je da pod izgovorom borbe protiv Beograda Đukanovićev režim ne prihvaća nikakve kritike, a skandali se zataškavaju. (...) Đukanović vješto manevrira, a to znači i improviziranje. Jer cijela je Jugoslavija država s ustanovama bez autoriteta, a građani se svakoga dana moraju snalaziti i odlučivati za jednu ili drugu skupinu "kumova", hoće li sisati od ovih ili od onih. Takvi su smrtonosni mehanizmi i razbili post-Titovsku Jugoslaviju prije deset godina te izazvali četiri rata. I stalno se ponavljaju. A mi na Zapadu i dalje dodajemo ulje na vatru, uzimajući imena koja nam dobro zvuče i izmišljajući nepostojeće skupine", piše Francisco Veiga, profesor povijesti istočne Europe na Universidad Autonoma u Barceloni. RUSIJA SEGODNJA 31. VIII. 2000. Ugled Rusije je u pogibelji Novinar lista A. Culadze razgovarao je s Jurijem Kobaladzeom, direktorom ulagačke tvrtke 'Renesans-Kapital' i nekadašnjim ravnateljem ureda za odnose s javnošću Službe RF-a za vanjsko obavješćivanje, o informiranju u prijestolnici i u zemlji nakon požara na televizijskom tornju 'Ostankino' i o drugom: " - Na kakve opasnosti upozorava društvo požar na Ostankinskom tornju? = Požar na 'Ostankinu' otkrio je golem problem s kojim smo živjeli, a da toga sami nismo bili svjesni. Ruska prijestolnica, kao nijedna u svijetu, drži u svojim rukama sve poluge upravljanja zemljom. Ako se ovdje u jednoj sekundi može srušiti televizija, onda se postavlja pitanje: što dalje? Gdje još može doći do rušenja? Kako će se prema Rusiji ponašati u inozemstvu? Katastrofe se posvuda događaju. No način na koji smo se ponašali nakon katastrofe 'Kurska' i požara na Ostankinskom tornju, pokazuje potpuni neuspjeh državne politike obavješćivanja. Što se tiče podmornice, ona je povijesni primjer za neuspjeh državne politike obavješćivanja. Sada se događa isto. Jednostavno je nemoguće shvatiti što se događa. Čuje se mnoštvo službenih i poluslužbenih izjava, a najugledniji državni izvor - Predsjednik i njegova služba za tisak - šuti. Sve to izaziva veliku uznemirenost i osjećaj nesigurnosti. - Kako će sve to utjecati na ugled Rusije u inozemstvu? = Paradoks je u tome da je Sovjetski Savez imao bolji ugled na Zapadu negoli demokratska Rusija. Sada su uništeni svi oblici odnosa s javnošću u inozemstvu. Prije se time bavio APN (Akademija pedagoških znanosti), postojali su sustavi Domova prijateljstva, objavljivali su se listovi o 'sovjetskom načinu života', u veleposlanstvima su bili posebni odjeli, postojao je APN-ov sustav objavljivanja književnih djela, itd. Danas se u tom smislu ništa ne radi. Sve je propalo u času. Uz to se u nas pojavio državni šport - odlazeći van na različite simpozije, kongrese i dr., predstavnici naše zemlje, pa i na vladinoj razini, govore o Rusiji tako da će nakon toga biti teško dovući ovamo bilo kojeg ulagača. To ne znači da strancima treba pričati bajke. No treba tražiti pozitivne pomake, privlačiti ulagače, a ne odbijati i one koji bi ovdje htjeli investirati. Na žalost, način na koji se izvješćivalo o katastrofama koje su se dogodile u kolovozu, samo pojačava sumnjičavost Zapada prema našoj zemlji. Dovoljno je pročitati uvodnike glavnih zapadnih novina. - Može li se isključenje televizije iskoristiti protiv Rusije? = Dakako, postoje snage, pa i na Zapadu, koje uopće nisu zainteresirane za razvoj odnosa sa nama. Najnoviji događaji svojevrsni su katalizator takvih procesa. No mi sami sebi stvaramo teškoće. Naravno, povremeno se javljaju masovne kampanje za rušenje ruskog ugleda - tu je priča s izmišljenom 'crvenom živom', s 'ruskom mafijom', s 'Bank of New York'. No kada je riječ o podmornici, sami smo dali povoda za zaključke koji se sada izvode na Zapadu. Tu se više ne treba pozivati na imperijalističke spletke. - Postoji mišljenje da za rješavanje sličnih problema treba 'raskulačiti' one koji su krali. = Mislim da je jasno kako se problem vojske i flote neće riješiti ako ljudi koji su krali prodaju svoje vikendice. Koliko se govori o vojnoj reformi, a stvar se nije pomaknula s mjesta. Potrebna je razumna analiza stanja. - Vlast je pokazala da nije spremna da izvješćuje o izvanrednim stanjima. Zbog čega? = Do raspada SSSR-a, nismo mogli ni zamisliti posljedice informacijske revolucije. Još 1986. ozbiljno smo pokušavali staviti pod kontrolu sve kopirke u zemlji. Još nedavno su se ometale radijske postaje. S time smo rasli. To se ne da prevladati za kratko vrijeme. Na žalost, iskustvo pokazuje da nas nikakve katastrofe ne mogu ničemu naučiti. Zakrpati rupe, popraviti i zaboraviti. Takav pristup prevladava. Moramo donijeti sljedeći zaključak iz onoga što se događa: treba načiniti potpunu reviziju stanja svih glavnih sustava u državi. Televizija je jedan od njih. Gdje još nešto može eksplodirati ili zatajiti? To je pitanje koje je danas na dnevnom redu. - Ipak, danas su u Rusiji jako razvijene informacijske i političke tehnologije. U SSSR-u toga nije bilo. = Gdje su bile sve te nerazumljive tehnologije? Gdje su bili svi ti manipulatori kada se dogodila katastrofa na 'Kursku'? Ugled vlasti mogao je porasti, a dogodilo se protivno. - Vraćajući se na pitanje o ugledu Rusije vani, kako ga poboljšati? Nikita Mihalkov već odavno govori da to treba činiti preko filma. Što vi mislite? = Dok je film bio 'najvažnija umjetnost', Amerikanci su to dobro primijetili i računali su s njim. Sada to nije dovoljno. Danas se naglo razvijaju druge tehnologije, primjerice Internet. Glavno je da postoji razumna i jasna politika kako se ne bi uključivali u nešto s čime ne možemo izići na kraj. Pokazalo se da je informacijski sustav koji smo uništili, imao svoje prednosti. Sada moramo, kako se prije govorilo, starom sadržaju dati nov oblik. Nema smisla vraćati ono što je bilo. No mora se jasno urediti sustav obavješćivanja društva, u kojemu se svatko mora baviti svojim poslom. Primjerice, kada sam radio u uredu za odnose s javnošću u Službi za vanjsko obavješćivanje, komentirali smo samo ono što se ticalo obavješćivanja, a nismo raspravljali o svemu. Treba stvoriti normalan djelotvoran sustav obavješćivanja pučanstva. Kao što se radi u svijetu." NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 31. VIII. 2000. SAD: milijuni radnika bez prava na štrajk "U zemlji gospodarskoga čuda SAD-u u velikim se razmjerima krše međunarodnopravno obvezatne bitne norme Međunarodne organizacije rada (MOR) i dva UN-ova sporazuma o ljudskim pravima iz 1966., čije pridržavanje Washington u okviru Svjetske trgovačke organizacije (WTO) stalno silovito zahtijeva. Do tog je rezultata došlo istraživanje organizacije za ljudska prava 'Human Rights Watch' (HRW) sa sjedištem u SAD-u, koje će biti objavljeno danas, uoči Dana rada. Milijunima zaposlenih u SAD-u uskraćeno je pravo sindikalnog organiziranja, pregovaranja s poduzećima o plaćama ili štrajkanja. Vlada i kongres u Washingtonu 'zanemaruju svoju međunarodno pravnu obvezu da štite ta prava i da se brinu za njihovu provedbu', kritizira 'Human Raghts Watch'. Stoga su stalni zahtjevi Washingtona drugim zemljama da poboljšaju radne i socijalne uvjete 'licemjerje'. Izvješće 'Human Rights Watcha' na 217 stranica temelji se na istraživanjima u Kaliforniji, New Yorku, Floridi, Illinoisu i pet drugih država SAD-a" - izvješćuje Andreas Zumach. FRANCUSKA LIBERATION 31. VIII. 2000. Stvarati Europu znači i prihvatiti Korziku "Jedinstvo ne znači jednoličnost: novo geslo Europske unije 'jedinstvo u različitosti' trebalo bi potaknuti Francuze da razmisle kakva bi Republika trebala biti, dok napuštaju svoje stare jakobinske običaje koji su toliko vidljivi u njihovu stajalištu prema korzičkom problemu. Poželimo da pomak koji je francuska vlada pokušala načiniti kako bi Korzika dobila samoupravu koju odavno traži, ne tražeći ipak neovisnost, pedagoški djeluje na francuski način razmišljanja i ne dopusti da se republikanska jednakost građana svede na jednoličnost. Bilo bi krajnje vrijeme da se politička Europa gradi uz djelatno sudjelovanje Europljana, da Francuzi, koji imaju velik kulturni nedostatak, shvate da nacija sama po sebi ne znači pravo državljanstva, da državljanstvo nestaje i da smo državljani samo zahvaljujući odluci da ćemo zajedničkom dobru u političkom poretku davati prednost pred osobnim interesima ili interesima pojedine skupine. (...) Pogrješka regionalizma je u tome što smatra da su kulturne osobitosti dovoljne za uspostavu političkog poretka. Pobrkani su pojmovi kulturni i politički, a to čine i neki Korzikanci. No također je žalosno, pa i opasno, što se, pod izlikom republikanstva, jednoj kulturnoj zajednici ne želi priznati njezina osobitost: svi znamo da je obitelj to življa što se više obogaćuje različitošću svojih članova, što joj ne smeta da bude složna. Zašto bi jednoličnost trebala biti conditio sine qua non jedinstva? Dovoljno je pogledati Španjolsku koja je znala zadovoljiti želju za samoupravom Katalonije i Baskije, koja se ponaša regionalistički, Italiju koja zna povesti računa o regionalizmu, pa i Veliku Britaniju o kojoj se mislilo da je bliža našem centralizmu, a dala je Škotskoj i Walesu autonomiju koja, čini se, ne izlaže opasnosti jedinstvo zemlje, da ne govorimo o Njemačkoj koja je odavno federalistička. Nemojmo miješati regionalizam koji je uvijek posljedica osjećaja nadmoćnosti i zahtjev za kulturnim priznanjem na temelju stanovitog oblika autonomije, što ne znači neovisnost. Danas se u Francuskoj ne postavlja pitanje o mogućem raspadu Francuske na neovisna područja, već o teškoći stvaranja političke Europe. Želimo li sačuvati naše francuske osobitosti, naše kulture i naše tradicije od globalizacije, želimo li biti kadri da prihvatimo veću raznolikost nakon sljedećeg proširenja Europske unije na zemlje srednje i istočne Europe, koje su međutim dio naše civilizacije, onda treba shvatiti da u našoj zemlji postoji različitost koja se mora priznati kako ne bi bila nasilna i da je u njoj ljudsko bogatstvo Francuske. Kako ćemo biti europski građani, tj. ujedinjeni željom da živimo zajedno u različitosti, ako to ne možemo postići u vlastitoj kući? Neće biti osjećaja europskog građanstva dostojnog tog imena ako ne bude francuskog građanstva koje je na visini onog što traži svako pravo građanstva: dati prednost zajedničkom dobru u političkom životu. No pravo građanstva uči se u djelovanju s drugima koji su, premda različiti, spremni da zajednički rade za opće dobro", piše Martine Meheut, predsjednica Unije za federalnu Europu. LE MONDE 31. VIII. 2000. Pod nadzorom 'pristaša suvereniteta' iz desnice "'Častan', 'odvažan' čovjek koji ima 'kvalitete državnika'... Desnica iz Saveza za Francusku (RPF) Charlesa Pasque, koja je 'pristaša suvereniteta', javno hvali Jeana-Pierrea Chevenementa. Njezini predstavnici rado ističu dodirne točke. Kao i on, osuđuju sporazume Matignona o Korzici, odbacuju Europu iz Maastrichta, napadaju globalizaciju i odlučno se zalažu za republikanske državne zamisli. Znači li to da će se priključiti njegovu 'republikanskom taboru' koji ministar u ostavci želi ujediniti? Neki su spremni zauzeti se za to, a drugi, koji još vjeruju u rascjep između desnice i ljevice, suzdržaniji su. 'Uvijek sam govorio da u bitnim stvarima okupljanje republikanaca s obje obale nije nemoguće', kaže Charles Pasqua. (...) 'No za to je potrebno vrijeme'. To misli i William Abitbol, europski zastupnik. 'Ne vidim kako bi se desnica mogla udružiti s ljevicom i obratno, do općinskih izbora, kaže. Ovi su izbori odveć puni naboja. Do približavanja bi moglo doći tek za predsjedničkih izbora'. Slušajući g. Abitbola, ono što pristaše suvereniteta razlikuje od republikanaca u ljevici, doista je neznatno: 'Ja sam za porez Tobin i išao sam poduprijeti Jose Bovea u Millau...' Njihovi su se putovi ukrstili u više navrata nakon rasprave o Maastrichtu iz 1992. Taj bivši pobornik krajnje desnice nada se da će doći do novog približavanja. 'Ne vidim tko bi mogao imati veću ulogu u državi, Chevenement ili Pasqua, ako se odlučno budu držali vlastitih stajališta. Ta su dvojica kadra da opet pokušaju provesti takozvanu degolističku sintezu na pravcu otpora globalizaciji i slabljenju države', misli. No tko će provesti tu sintezu? (...) U RPF-u neki su međutim nepovjerljivi prema g. Chevenementu. Jacques Myard, zastupnik RPF-a iz Yvelinesa, voli 'razmjenjivati zamisli' s republikancima svih boja, ali ne zaboravlja ono što ih dijeli: PACS (Građanski ugovor o solidarnosti), useljavanje... 'Ako RPF i desnica dođu na vlast bit će to s RPR-om (Savez za republiku, op. prev.) i UDF-om (Savez za demokraciju, op. prev.). Birači žele jasan izbor, kaže. Bit će potrebna velika kriza da bi se svladao jaz između desnice i ljevice'", piše Ch. Ch. SRBIJA 31. VIII. 2000. VEČERNJE NOVOSTI Pečat zločina "Ne samo da su UNMIK i KFOR glavni sponzori za sve monstruozne zločine šiptarskih terorističkih banda na Kosovu i Metohiji, već je to i skupina navodnih Srba na čelu sa vladikom Artemijem. Skriveni u konaku Gračanice da bi ih od sunarodnjaka oružjem štitili okupatori južne srpske pokrajine ovi izvorni nasljednici Vuka Brankovića i slične bratije, samom nazočnosti u takozvanom Kosovskom prijelaznom upravnom vijeću i ostalim organizacijama koje je osmislio Bernard Kouchner, nude legalitet i amnestiju za sva zlodjela terorista i kriminalca Hašima Tačija i njegovih bandi. (..) Ne vjerujući ni u Boga u koga se zaklinje, ni u 'svoj narod' na koga se poziva, njemu (Artemiju), očito, ne smetaju ni ubojstva srpske djece, ni bombaški prepadi , ni rušenje stoljetnih srpskih svetinja, ni pljačka 'Trepče' i ostalih blaga na Kosovu i Metohiji. (..) Napuštajući i svoj narod i vjeru, vladika Artemije i njegovi malobrojni pristaše - iskustva iz prošlosti su surovo neumoljiva- bit će, mnogo prije nego što se nadaju, napušteni i od trenutnih gospodara..." AUSTRIJA DER STANDARD 1. IX. 2000. WAZ: 'Do sada sve provedeno' "Na medijskim razgovorima u Alpbachu najkasnije će se danas, u petak, sastati zagovarači zajedničke internetske platforme ORF-a i novinskih naklada (radni naslov: 'AustriaNet'). Eugen A. Russ, glasnogovornik te radne skupine, naći će se na pozornici i s jednim predstavnikom onoga koncerna koji je projektu na posljetku nanio lagane potrese: najavljen je glasnogovornik pouzeća Libro Heinz Lederer. Sudjelovanje njemačke grupe WAZ u Libru i lion.cc nametnulo je, kako je javljeno, pitanje hoće li Kronen Zeitung, čija polovica pripada WAZ-u, i dalje sudjelovati u AustriaNetu. Niti šef Kronen Zeitunga Hans Dichand niti voditelj poslova Wolfgang Altermann nisu bili dostupni kako bi izrazili svoje stajalište. Šef WAZ-a Erich Schumann na upit ovoga lista o odluci držao se namršteno, jer da sada postoje tek 'razgovori'. Ali: 'Do sada smo zapravo proveli sve naše zamisli. Siguran sam da ćemo i u ovom slučaju doći do dobrog rezultata - i za Kronen Zeitung i za nas'" - izvješćuje novinar lista fid.