DNEVNI PREGLED BR. 164 29. KOLOVOZA

BRITANSKI RADIO - BBC 28. VIII. 2000. Iz tiska "Današnji 'Times' pod naslovom 'Britanija zaboravlja bezimene bosanske mrtve' piše kako se zbog nedovoljne međunarodne pomoći ne može ustanoviti identitet žrtava bosanskohercegovačkog rata. Dopisnik iz Sarajeva piše kako je većina žrtava pronađena u masovnim grobnicama oko Srebrenice. Bivši britanski redarstvenik Gordon Bacon predvodi istragu i kaže kako bi ministri iz njegove zemlje sigurno pomogli više kad bi jednom ušli u prostorije u kojima se čuvaju posmrtni ostatci. Dosad su u četiri godine utvrđena imena samo 79 osoba dok se samo u Tuzli čuva 4 tisuće neimenovanih žrtava. Gospodin Bacon kaže kako bi sa 6 milijuna funti forenzičari za nekoliko godina uspjeli ustanoviti identitet 80 posto žrtava. Po njegovim riječima to nije velik novac jer se veća sredstva daju za neke nepouzdane programe pomoći Bosni i Hercegovini, piše današnji 'Times'. 'Independent' piše kako se danas u Americi objavljuje novi životopis bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona u kojem se tvrdi da je uzimao lijekove koji su mogli znatno promijeniti njegovo mentalno stanje. Kako se tvrdi u knjizi, Nixon je 1970. postao deprimiran nakon čega je počeo uzimati lijek dilantin. To je lijek koji može prouzročiti gubitak pamćenja i zbunjenost. Dalje se tvrdi da je u jednom trenutku američki ministar obrane bio toliko zabrinut za predsjednikovo mentalno zdravlje da je upozorio najviše zapovjednike američke vojske da ne provode predsjednikove zapovijedi bez potvrde nekog od viših ministara. 'Independent' piše kako je i prije bilo poznato da je Nixon bio sklon naglim promjenama raspoloženja. Međutim, nova knjiga otkriva kako je čovjek s prstom na nuklearnom gumbu u vrijeme hladnoga rata uzimao lijekove koji su mogli utjecati na njegovu prosudbenu moć. Dopisnik 'Timesa' iz Moskve javlja kako je nova vrsta torpeda vjerojatno uzrok tragedije ruske podmornice 'Kursk'. List piše kako su u podmornici bila dva civila koji su provjeravali torpeda. Nagađa se da su torpeda novo oružje. Po jednom objašnjenju oružje je programirano tako da izroni iz vode, leti zrakom da bi onda ponovno uronilo i napalo protivničku podmornicu. Po drugim tvrdnjama riječ je o novoj vrsti nečujnog oružja na raketni pogon. 'Times' navodi izjavu jednog bivšeg ruskog zapovjednika podmornice koji kaže kako je gotovo siguran da je eksplozija torpeda uzrok tragedije. Bivši zapovjednik kaže kako su smiješne tvrdnje koje sad istražuje ruska tajna policija da se podmornica sudarila s neidentificiranim objektom." (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 28. VIII. 2000. Pregled tiska Njemački tisak danas komentira puštanje na slobodu skupine taoca koji su bili oteti na otoku Jolou. 'Fuldaer Zeitung' piše da dok se pomno prati - pogotovo u Njemačkoj - spektakularna priča obitelji Wallert, sumnjiva pozadina ovih događaja na otoku Jolo gotovo da pada u drugi plan. Koju ulogu, na primjer, u ovom krimiću iz džungle ima libijski predsjednik Gadafi? Čovjek koji je poznat kao jedan od očeva terorizma, sada se iskušava kao posrednik. Čovjek se ne može oteti dojmu kako se tamo traži bilo koji put i način kako bi se ta zemlja ponovno uvela u krug ostalih normalnih zemalja. Ali što se tamo na Filipinima točno događa, tko je tamo s kim, zašto i zbog čega - na ta pitanja za sada nitko ne može odgovoriti. Nejasno je i kako će se ova drama dalje odvijati. Ostali taoci bi trebali biti oslobođeni do kraja sljedećeg tjedna, ali u to ne vjeruje nitko ozbiljan, smatra list. 'Rhein Zeitung' iz Koblenza analizira ulogu današnjih terorista i piše da su pogođene vlade beznadno izložene terorističkim profesionalcima kao što su borci Abu Sajafa. Kako bi spasile ljudske živote, moraju se upustiti u prljavu igru otmičara. A Jolo tu nije nikakav osamljeni slučaj. Ranjivost zapadnog visoko tehnološkog društva slobodnog vremena od međunarodnog terorizma pokazuje se i na drugom slučaju: ekstremisti su, po svemu sudeći, za vrijeme Olimpijade u Sidneyu planirali napad na atomski reaktor. A kako bi se zaštitili od takvih napada, potrebne su međunarodne antiterorističke postrojbe koje bi djelovale po cijelom svijetu. Ali istodobno bi dobrostojeće zemlje morale shvatiti da je pomoć za razvoj nerazvijenih zemalja zapravo investicija u jedan siguran svijet. Inače će teroristički lovci na ljude kao što je Abu Sajaf i dalje imati lagan posao novačenja bivših pristaše među socijalnim otpadnicima, konstatira 'Rhein Zeitung'. Izvoz tvornice streljiva iz Njemačke u Tursku i danas je tema tiska. 'Nordwest- Zeitung' iz Oldenburga komentira da je krajnje vrijeme da se njemački kancelar prihvati ove teme i da jasan odgovor koji bi bio i smjer za buduću trgovinu takve vrste. A činjenica da o tome za sada govore samo njegovi zeleni koalicijski partneri sve više iritira dugogodišnje vjerne saveznike i istodobno raduje ostale partnere u NATO-u koje bi i više nego rado preuzeli njemačku ulogu u ovim isporukama. A ako se u Berlinu procjeni kako bi se trebalo prekrižiti Tursku s popisa mušterija, onda bi se slijedom toga trebalo raspravljati i o ostanku Turske u obrambenom savezu. A bi li to služilo ljudskim pravima u toj zemlji, u to se može opravdano sumnjati, smatra oldenburški list. Jedna druga isporuka tvorničkog postrojenja iz Njemačke pobuđuje veliku pozornost - postrojenje za preradbu vojnoga plutonija za mirnodopske svrhe za Rusiju. Unatoč zalaganjima za napuštanje atomske energije, 'Neue Osnabruecker Zeitung' piše da bi Moskva dobila postrojenje po najvišim standardima. Osim toga bi se u ovoj tvornici međunarodno mogla nadzirati količina materijala za fiziju. Na taj način bi se i relativno brzo moglo stati na kraj nevoljama ilegalne prodaje materijala od kojih bi se mogla napraviti atomska bomba. I na kraju, morale bi se praktično sve ruske atomske elektrane dodatno opremiti tehnologijom iz 'Siemensa', kako bi mogle koristiti ovu sirovinu. A modernizacijom bi se povećala i sigurnost. Jednostavno je to licemjerje kada se ne spominju svi ovi pragmatični razlozi nego se uporno ostaje kod načela potpunog napuštanja atomske energije, smatra list. *** Međunarodna borba protiv terorizma doživjela poraz na otoku Jolo. Komentar Guenther Schmidta-Breera. Međunarodna zajednica već desetljećima donosi niz sporazuma o suzbijanju terorizma u svijetu. U međuvremenu je pod pokroviteljstvom UN-a potpisano ukupno 11 antiterorističkih konvencija, među kojima je konvencija protiv otmica aviona potpisana prije 30 godina, kao i protiv uzimanja talaca, iz godine 1979. Najnoviji sporazum postignut je početkom ove godine, a trebale bi ga potpisati 22 zemlje. Na taj je sporazum do sada samo 7 zemalja stavilo svoj potpis, kao korak prema ratifikaciji. Prema tom novom sporazumu međunarodno je kažnjivo financiranje terorističkih djelatnosti. To je upravo suprotno od toga što se sada zbiva na otoku Jolo pri oslobađanju talaca od muslimanske ekstremističke skupine Abu Sajaf. To što je filipinska Vlada na početku oštro odbijala, već je odavno postalo realnost - za taoce se plaća otkupnina u milijunskim iznosima, čime će se u toj pokrajini terorizam znatno ojačati. Režiju oslobađanja talaca s otoka Jolo preuzela je upravo osoba koju se drži pokretačem međunarodnog terorizma, zahvaljujući svojim dobrim vezama s filipinskim muslimanskim pobunjenicima. Dakako da je svima na svijetu jasno kakvu igru vodi Gadafi. Prije nešto više od godinu dana Gadafi je popustio u takozvanoj Lockerbie-aferi i dozvolio da dva Libijca, osumnjičena za rušenje zrakoplova iznad Lockerbija, budu izvedena pred sud u Nizozemskoj. Od tada je počela polako popuštati međunarodna izolacija Libije i njenog revolucionarnog vođe Gadafija. Ukinute su desetgodišnje sankcije UN-a, a na sastanku zemalja Europske unije i Afrike u Kairu zapadni državnici nisu mogli izbjeći rukovanje s Gadafijem. Čak se i u Sjedinjenim Američkim Državama počelo razmišljati o odmrzavanju duboko zamrznutih odnosa s Libijom. Upravo u tom trenutku Gadafi uspješno posreduje u višemjesečnoj drami s taocima. Nikome od Europljana to nije pošlo za rukom i to je pravi trijumf za Gadafija. Ceremonijalna primopredaja talaca u Tripolisu u nazočnosti visokih predstavnika zapadnih zemalja je vrhunac tog Gadafijevog trijumfa, a za svoje usluge Gadafi svakako očekuje odgovarajuće - protuusluge. Ali dakako ne u novcu. Gadafiju je puno važnije da protuusluga bude popuštanje međunarodne izolacije. Pri tome Gadafi ne cilja samo na Europu, ali u svakom slučaju i na nju. Libiji je stalo da bude punopravna sudionica konferencije Europske unije i zemalja afričkog Sredozemlja u studenom ove godine u Marseilleu, što će mu nakon ovih usluga biti teško odbiti. Zacijelo neće sve ostati na tome da mu se svijet jednostavno zahvali za pomoć. Prilično je apsurdno da se kriminalna energija jedne podivljale skupine takozvanih boraca za slobodu na ovaj način odražava na međunarodnu politiku. Borba za slobodu potlačene manjine s događajima na otoku Jolo već odavno nemaju puno veze. Međunarodna borba protiv terorizma dobila je težak udarac ovakvim načinom oslobađanja talaca. Gadafiju koji je - barem ranije - državni terorizam smatrao legitimnih sredstvom vođenja politike, znatno je porastao ugled i politička težina. No bez obzira na sve to, najviše zabrinjava što uspjeh terorističke skupine Abu Sajaf može samo ohrabriti sve one koji se žele koristiti tim metodama. Kidnapiranjem se, naime, može zaraditi dobre novce - to je poruka s otoka Jolo, u svakom slučaju za one koji su skloni razmišljanju o tim metodama. Pri tome je politička igra pokera oko Moamara Gadafija zapravo već gotovo sporedna stvar. (RDW) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 28. VIII. 2000. Partnerstvo za razvoj ? hrvatski socijalni pakt o stabilnosti? Prilog Ines Šaškor. Proteklog je vikenda hrvatska Vlada na Plitvicama ponudila socijalnim partnerima ? sindikatima i poslodavcima ? okvirni sporazum o socijalnom miru za sljedeće 3 godine, nazvan 'Partnerstvo za razvoj'. Kakve su njegove šanse u uzavrelom socijalnom stanju? Asocijacije koje riječi socijalni mir izazivaju redom su pozitivne ? dijalog, konsenzus, tolerancija, umjerenost, uvažavanje, odgovornost. Sve je to tako potrebno Hrvatskoj. Ali hoće li doista ponuđeni sporazum 'Partnerstvo za razvoj' prerasti u svojevrsni hrvatski socijalni 'Pakt o stabilnosti', ili u 'Partnerstvo za mir'? HDZ-ova Vlada nikada nije ni nastojala postići sličan sporazum, iako je socijalni mir, via facti, za vrijeme rata imala. Upravo su tada doneseni temeljni privatizacijski zakoni i ustanovljena praksa rasprodaje društvene imovine odabranim povlaštenicima vlasti, po mnogima najveći generatori sadašnje gospodarske kome i gospodarskih nejednakosti koje su najveće u zemljama tranzicije. Nova se vlast odlučila za djelomičan popravak šteta, smatrajući neke nepopravljivima. Tako se stvari neće vraćati na početak, niti će se imovina vratiti onima kojima je prije HDZ-ove privatizacije i pripadala ? svim građanima Republike Hrvatske i bivšim vlasnicima. Rješenje se vidi, da se poslužimo kategorijama akademika Josipa Županova, u prelasku iz političkog u poduzetnički kapitalizam. Trogodišnja projekcija razvoja, čija je skica objelodanjena na Plitvicama proteklog vikenda, neizvediva je bez socijalnoga mira u zemlji. Bez njega nema ni sporazuma s MMF-om, niti stranih investicija. On ponajprije podrazumijeva da socijalni partneri preuzmu svoj dio obveze ? Vlada mora obuzdati javnu potrošnju i donijeti poticajne mjere gospodarske politike, sindikati jamčiti da će plaće držati u okvirima rasta produktivnosti, a poslodavci da će dobit reinvestirati, a ne pretvoriti u rentu. Svaka od strana u socijalnom partnerstvu ima i dosta za pospremiti u vlastitom dvorištu. Vlada mora shvatiti da joj je nije dovoljna komotna parlamentarna većina, niti dogovor elita za izlazak iz krize. Treba joj doista nacionalni konsenzus, u kojega ulaze i civilni sektor, i mladi, i nezaposleni, i marginalizirani društveni slojevi, koje je obuzeo, kako sociolozi kažu, sindrom isključenosti, te su potencijalni nositelji socijalne implozije. Sindikati se moraju učinkovitije dogovarati, ambicioznije zastupati članstvo u temeljnim pravima suodlučivanja i sami isključivati pozere, politikante i lidere bez članstva kojih je među sindikalcima ne mali broj. Poslodavci se moraju distancirati od tajkunskog sindroma, od onih poduzetnika koji ne investiraju, ne plaćaju ni radnike niti poreze, a stimulirati inventivne koji postižu rezultate na tržištu, a ne u predvorjima raznih kabineta. Sve je to tek preduvjet dobrog partnerstva i budućeg sporazuma. Tako potrebni socijalni mir nije moguć dok se glavni krivci stanja u kojemu se Hrvatska našla slobodno šeću ulicama, vlast više bavi dvorskim igrama i svojim funkcijama, a vojska od pola milijuna krajnje bijednih i milijun siromašnih Hrvata se ne smanjuje, nego povećava. Idući će mjeseci pokazati zrelost i odgovornost sadašnjih političkih elita u Hrvatskoj. (RFE) SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. VIII. 2000. Izborna godina u Americi remeti veliku igru "Američki predsjednički izbori ponekad mogu narušiti međunarodne događaje, dok prekomorski narodi pokušavaju naslutiti mogući učinak promjene vlade", piše David Ignatius. "Čini se da je do takvog političkog nadmudrivanja sad došlo na području Kaspijskoga jezera. Glavni je razlog, kažu industrijski analitičari, to što je republikanski potpredsjednički kandidat Dick Cheney otvoreni zagovornik ukidanja američkih gospodarskih sankcija Iranu. George W. Bush je navodno za nastavak sankcija nametnutih Iranu pa Cheneyeva stajališta možda neće biti odlučujuća. Ali ako republikanska vlada krene tragom Cheneyeve retorike, mogla bi promijeniti gospodarsku i političku ravnotežu na kaspijskom području i na Srednjem Istoku, odjednom pretvarajući neke projekte naftovoda za koje se zauzimala Clintonova i Goreova vlada u beskorisne pothvate. Trgovački sporazumi tako su na čekanju dok ne prođu izbori, kažu stručnjaci za industriju. 'Zašto bi netko potpisivao bilo što prije studenog kad se možda promijeni politika?' - pita član upravnih tijela naftne industrije. Do ovakvog političkog zastoja dolazi svake četiri godine. Ekstreman primjer bili su predsjednička kampanja 1968. i Vijetnam. Južnovijetnamska vlada zaključila je da će bolji sporazum sklopiti s predsjednikom Richardom Nixonom nego s njegovim protivnikom Hubertom Humphreyem pa je namjerno odgađala odlazak u Pariz na mirovne pregovore. (U novoj knjizi Anthony Summers i Robbyn Swan tvrde da je Nixon namjerno pomogao Južnom Vijetnamu sabotirati mirovni sporazum.) Predizborno usporavanje zahvatilo je i srednjoistočnu diplomaciju jer su Arapi i Izraelci zaključili da će mnogo bolje proći s novom vladom nego sa sadašnjom. Taj oportunizam možda objašnjava zašto je Jaser Arafat prošli mjesec oklijevao sklopiti mirovni sporazum s Clintonovom vladom. Vjerojatno mu se činilo da ima više izgleda s Bushem i republikancima. Kaspijsko je područje vrlo osjetljivo ove godine jer i Bush i Gore donose mnogo toga. Clintonova i Goreova vlada mnogo su uložile u grandioznu politiku koja je gotovo godinu dana gubila na težini. Faktor Cheney mogao bi je konačno potopiti. Vladina strategija u kaspijskoj 'velikoj igri' bila je prisiliti zemlje tog područja na izvoz nafte i plina prema zapadu golemim naftovodima koji bi završili u Turskoj, američkoj prijateljskoj i savezničkoj zemlji. Ti projekti - naftovod Baku-Ceyhan i transkaspijski plinovod - nikad nisu imali očitog gospodarskog smisla. Ali je vlada bila uporna, nadajući se da će blokirati alternativne izvozne putove koji bi išli sjeverno kroz Rusiju i južno kroz Iran. Unatoč sumnjama u gospodarsku održivost američke politike, većina zemalja na tom području i tvrtki koje su tamo poslovale tiho je sve prihvaćala - do nedavno. Ali Cheney je prije nekoliko godina počeo prkositi logici vladina pokušaja da izolira Iran. Kao najviši dužnosnik Halliburtona, naftnoga diva, htio je mogućnost prodaje proizvoda gdje god poželi. Ali se činilo da je uvjeren kako su strateške pretpostavke na kojima se temelji Clintonova i Goreova politika potpuno pogrešne. (...) Cheneyevi komentari odražavali su, u naftnoj industriji raširenu, sumnju u mudrost Clintonove i Goreove politike. Dužnosnici naftne industrije jednostavno nisu vjerovali u opstanak golemih naftovoda. Vladina je igra kulminirala prošlog studenog na istambulskom sastanku na vrhu na kojem su regionalni vođe dali pristojna, ali prazna obećanja da će poduprijeti veličanstvene planove američke vlade. Industrijski su se dužnosnici složili, ali su privatno izražavali sve veću sumnju da će naftovodi ikad biti izgrađeni. Prvi je prebjeg bio Saparmurad Nijazov, predsjednik Turkmenistana. Potpisao je načelni sporazum da će poslati dodatnih 20 milijardi kubičnih metara turkmenskoga plina u Rusiju i tako uništio mogućnost brze izgradnje trankaspijskoga plinovoda. Američki grandiozan projekt ima i drugih problema. Umjesto da izgrade skup novi naftovod Baku-Ceyhan, vlade i kompanije sad, kako se čini, prednost daju jeftinijoj alternativi koja bi iskoristila ono što već postoji. Po toj bi se alternativi još 100.000 barela nafte slalo iz Bakua u gruzijsku luku Supsu na Crnom moru, a još 100.000 barela dnevno sjeverno kroz Rusiju i najmanje 50.000 barela južno u Iran, odakle će se prevoziti preko Zaljeva. Tom na brzinu smišljenom kombinacijom moglo bi se prevesti gotovo svu dodatnu naftu koju se Azerbejdžan nada izvesti tijekom sljedećih pet godina, tvrde stručnjaci za industriju, a ako poslije budu potrebni dodatni naftovodi, bit će vremena i novca. Takvim vulgarnim pragmatičarima Clintonova i Goreova vlada ponudila je visokoumni odgovor: usredotočite se na geostrategiju, igrajte veliku igru, nastavite gospodarskim sankcijama promicati američke strateške interese. Cheney ima jednostavniji odgovor: Bježite! Sad kad kandidat za potpredsjednika daje pokriće onima koji su prije nekoliko godina bili uvjereni da je Clintonova i Goreova politika visokoumni gubitnik", piše Ignatius. SRBIJA POLITIKA-EKSPRES 28. VIII. 2000. Šalter za demokraciju "(..)Administracija, u međunarodnom i osobnom nemoralu ogrezlih, Clintona, Albrightove, Holbrookea.. otvorila je u američkom veleposlanstvu u Madžarskoj, 'ured koji treba pružati potporu demokratskim snagama u Jugoslaviji za sljedeće izbore. Radom ureda ravnat će američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery'.(...) Svi su, četrnaest mjeseci poslije divljačkoga bombardiranja Srbije i Jugoslavije, ponovno na okupu i s čvrstom nakanom da još jednom 'pomognu'. O obrukane američke natovođe i usrdni madžarski vazali, s čijih, 'demokratskih' uzletišta su polijetali NATO-ovi zrakoplovi-ubojice srpske djece, kao i još veći, hrvatski poslušnici, koji, čak 'pozajmljuju' i američkoga veleposlanika, samo kako bi se što prije 'Srbija demokratizirala', a progon i etničko čišćenje tisuća Srba iz Hrvatske, što prije zaboravilo. Svi su, dakle, na okupu i na novootvorenom 'šalteru za demokraciju u Srbiji', samo se sada srpski 'opozicionari' odjednom nešto nećkaju. Štoviše, neće ni da čuju! Kao, to je miješanje u unutarnje stvari naše zemlje, a 'pravi američki cilj je državna razgradnja SRJ i rastakanje Srbije kao cjeline'! To je, naravno, točno. Taman koliko je i kasno da bi suučesnici američkoga 'đavola' u 'sadnji' tikava, pred narodom Srbije mogli izbjeći 'bogatu berbu'. Uostalom, podviknuti Clintonu u trenutku kada od njega i njegova bliža rodbina okreće glavu i nije neka hrabrost". RUSIJA IZVESTIJA 28. VIII. 2000. Ni za mir ni za rat "Proračun za ministarstva obrane i unutarnjih poslova za 2001. porast će u prosjeku za dvadeset posto u odnosu na ovu godinu. Pače, ministar financija RF-a Aleksej Kudrin izjavio je da će svi dodatni prihodi - uz one koji su predviđeni u proračunu - stizati u blagajnu ovih ministarstava", izvješćuje Vladimir Jermolin. "Kao prvi korak prema vojno usmjerenom proračunu može se smatrati nedavni Predsjednikov ukaz o povećanju plaća vojnih službenika ( vojska, redarstvo, graničari i dr). Od 1. XII. 2000. vojnici će dobivati dvadeset posto veće plaće. Ako danas natporučnik dobiva dvije i pol tisuće rubalja, sutra će dobivati tri tisuće. U stvari, to povećanje gotovo i ne mijenja financijsku sudbinu vojnika. Tako da će se časnici teško obradovati Predsjednikovu ukazu. No to je bitno povećanje za savezni proračun. O politici financiranja vojske zadnjih godina govori sljedeći primjer: za obranu i sigurnost troše se nemali novci, no to nimalo ne utječe na kakvoću obrane i sigurnosti. Vojska se iz godine u godinu žali na zastarjelu opremu i na male plaće. Društvo koje uglavnom suosjeća s vojnicima, s razlogom napominje da su u nas znanost, medicina i prosvjeta zapostavljeni. Vlada uporno nastoji da ih sve nahrani s 'pet kruhova', a zapravo umnaža broj nezadovoljnika. Kao i prethodni vojni proračuni, ovaj prijedlog u biti zadržava iste razmjere. Oružane snage zajedno s drugim korisnicima vojnog proračuna velik dio novca jednostavno pojedu, odgađajući svoj kvalitativni razvitak i stvarnu reformu za daleku budućnost. Budući da ruska državna riznica, najblaže rečeno, ima svoje granice, s troškovima treba biti oprezan. I po mogućnosti rabiti uređaj koji ima više podjela od 'malo' i 'puno'. Do danas ne znamo za što se troši petina saveznog novca. Naslovi korisnika vojnog proračuna taje se ne samo od nas, neupućenih građana, već i od samih parlamentarnih zastupnika koji donose zakon o proračunu. Pokušaji da se vojni proračun otvori u najvećoj mogućoj mjeri, već deset godina završavaju se neuspjehom. Pri tome sami vojni zapovjednici upućuju na ministarstvo financija, a ono pak na generale. Na kraju gotovo nitko ne zna na kakve vojne programe odlaze milijarde, kakvim će se točno vrstama oružja i bojne tehnike na koncu financijske godine popuniti arsenali, koji će znanstveni projekti dobiti novac. Međutim, većina vojnih proračuna u zapadnim zemljama, posebice u Sjedinjenim Državama, dosta je jasna. Sve do broja komada streljačkog oružja. Da je i naš proračun tako jasan, možda bi se već davno znalo za besparicu spasilačkih služba u floti, a ne tek sada, kada je nastradao 'Kursk'. Tiho, zakulisno guranje interesa ovog ili onog 'poštanskog sandučića', ministarstva obrane ili tvornice vojno-industrijskog kompleksa, nikako da ustupi mjesto civiliziranom javnom dijalogu između zakonodavaca i vlade. To nije u interesu čitave gomile birokrata koji su se uhvatili za zlatnu žilu tajnog lobiranja. Možda nekakav dar za uslugu na tom polju ne stoji ništa manje od godišnje plaće radnika u tvornici vojne opreme. Za sada se prilike nisu promijenile. Na pragu još jednog proračunskog bdjenja, vojnike optužuju zbog prekomjernog apetita, a vojnici pokazuju na državu koja štedi na svojoj sigurnosti. A domoljubni postupci ministra financija prema vojsci nisu drugo do politička inscenacija. Nikakvi dodatni virtualni prihodi neće riješiti problem financiranja vojnih ustroja ako ni do danas ne znamo kakva mora biti ruska vojska u XXI. stoljeću. Okršaj načelnika glavnog stožera i ministra obrane bez presedana, samo je istaknuo koliko je mračno i zanemareno to pitanje. Za sada je očita samo jedna stvar: kada više nije mogla biti vojni logor u svijetu, Rusija je i dalje ostala ratnička država koja je sklona da mnoge političke, gospodarske i društvene zadaće rješava 'drugim načinima', oslanjajući se na silu bajuneta i pendreka. U tom će slučaju obrana i sigurnost jamačno biti glavni proračunski prioriteti. A socijalna usmjerenost proračuna za 2001. o kojoj govori vlada, zapravo je vojna." FRANCUSKA LIBERATION 28. VIII. 2000. Rasprava o Korzici, ispit istine za Jospina "Sumnja se sve više širi u javnom mnijenju kad je riječ o Jospinovom planu za Korziku. I djeluje kao gangrena za vladu. Premijerova je popularnost pala za 5 posto, prema pokazateljima ankete objavljene u listu 'Jurnal du dimanche', a to znači da treba dati znak za uzbunu. Ljudi u francuskoj vladi uporno žele vjerovati da su Francuzi nezadovoljniji povećanjem cijena benzina nego budućnošću Korzike. Malo je važno što je glavni uzrok pada popularnosti, ali činjenica je da je korzikanski problem postao izuzetno važan za Lionela Jospina. Već nekoliko tjedana taj je problem tema vrlo napetih političkih i intelektualnih rasprava, kakvih Francuska nije imala mnogo posljednjih godina. Jer svojim planom za taj otok Jospin dodiruje neke od temeljnih problema samoga definiranja francuske republike: pravna jednakost građana, uloga nasilja u demokraciji i stvaranje etnički čistih državnih ustanova. Sva su ta pitanja dublja od običnih tradicionalnih polemika između žirondinaca i jakobinaca. Zbog toga je danas Jean-Pierre Chevenement opet dobio popularnost i izvan svoje uobičajene utjecajne sfere. Koliko su ga njegovi protu- europski stihovi marginalizirali u posljednjih dvadeset godina zbog svojega anakronizma, toliko sada njegove kritike uspijevaju izazvati sumnjičavost u javnosti. Pa sada Francuzi žele da on ostane u vladi. No, njegov je odlazak sada neizbježan. Osim ako se i Lionel Jospin upusti u otrovne kontroverze unutar vlastite ekipe (još jedan ministar, Jean-Luc Melenchon, pridružio se Chevenementu) ili ako odustane od svoje politike prema Korzici. Obje mogućnosti jučer su posve isključili Jospinovi najbliži suradnici. Stoga premijer mora djelovati tako da izbjegne mogućnost da njegova ostavka pretvori sumnje javnosti u Jospinovu politiku prema Korzici u sumnje u njegovu politiku općenito. Gubitak 'republikanskoga stuba' u većini koja ga podupire, još jučer toliko hvaljene zbog toga što Francusku red i sigurnost ne da desnici, nije mala stvar. Kad neki ministar podnosi ostavku, ne zato što bi bio podvrgnut istrazi, kao što je uobičajeno, nego zbog svojih uvjerenja, to znači da se on više ne pronalazi u politici vlade kojoj je pripadao. Prema tome, došlo je do stvarne promjene političkog smjera, ili se barem pretpostavlja da je do nje došlo. Kako se u tu pretpostavku ne bi povjerovalo, Jospin bi htio nekog predstavnika iz stranke Građanski pokret (Mouvement des Citoyens) u vladi nakon što Chevenement iz nje ode, u pokušaju da osigura te 'republikanske' veze. Istodobno, ljudi iz premijerova okruženja trude se objasniti da ministar unutarnjih poslova odlazi više zbog zaista važnih povoda, nego zbog toga što mu je povrijeđen ponos, jer je navodno teško prihvatio nužnost da se problemom Korzike mora baviti zajedno s vladinim savjetnicima. Pa objašnjavaju i da je Chevemenement umoran od trogodišnjeg boravka na tom položaju. No, sve su to samo okretni izgovori u pokušaju da se umanji šteta koju će sigurno izazvati njegov odlazak. Konačno, Lionel Jospin će sljedećeg vikenda u mjestu La Rochelle socijalističke pristaše pokušati još jednom uvjeriti da je sve u redu s procesom koji je započeo na Korzici. Pa je posebno izjavio i da postoje 'ključne stvari' koje su predviđene sve do 2004. Defanzivna je to izjava, a nezgodna i zbog toga što se time priznaje da, budući da postoje neke 'ključne stvari' koje se moraju dogoditi, postoji i mogućnost da se ne dogode. Drugim riječima, da to sve krene u krivome smjeru. 'Ustavno vijeće vjerojatno će učenju korzikanskoga jezika u vrtiću namijeniti istu sudbinu kao i pojmu o korzikanskome narodu koji je 1990. bio i u Joxeovom prijedlogu statusa toga otoka', objasnili su nam jučer iz krugova bliskih vladi. A to je zapravo način da se kaže da sve što je premijer obećao Korzikancima neće nužno odoljeti ocjenjivanju ljudi čiji je posao obrana zakona francuske republike. I iako se nacionalisti mogu veseliti njegovim riječima, ljudi koji su zabrinuti ne moraju toliko brinuti. Dvostruki jezik, smatraju mnogi, razlog je i sumnje u javnosti glede postupaka Lionela Jospina", piše Jean-Michel Thenard. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 28. VIII. 2000. Koliko prava desničarima? "Oni koji brane temeljna prava u žargonu neonacista su 'liberalni seronje'. Kao osobiti liberalni seronja među desnim radikalima slovi onaj tko se čak zalaže da se dopuste prosvjedi. Među prezrenim primjercima seronja za njih su osobito suci saveznog ustavnog suda, jer stalno ukidaju zabrane prosvjedovanja i desnim ekstremistima, iako pod strogim uvjetima, dopuštaju prosvjede. Na internetu i u dotičnim smeđim publikacijama zbog toga se istresa poruga i prijezir prema državi koja i svojim protivnicima daje prava. Treba li dopustiti da nas to provocira? Treba li desnim ekstremima paušalno oduzeti pravo - primjerice pravo na prosvjede, slobodu okupljanja i udruživanja? Smije li se pridržavati demokratskih načela još i tada kada to oni koji od toga neposredno profitiraju, tumače kao slabost? Smije se, mora se - u granicama koje postavlja opće pravo. Temeljno pravo na prosvjedovanje ne štiti naime samo prosvjede plemenitih ili poluplemenitih nakana, nego i prosvjede nadorbitalne gluposti. Pri tomu temeljni zakon polazi od toga da je demokratski poredak dovoljno jak da bi takve prosvjede podnio s ljutnjom i podsmijehom, ali bez opasnosti od zaraze. Demokratsko je društvo dakako sposobno izdržati i obraniti se od otrova samo tada kad njegovi organi funkcioniraju i kad je cijeli organizam netaknut. U tomu ima nešto zlonamjernoga. Demokratska ustavna država je liberalna, ali nije blesava: prosvjed koji potiče na kaznena djela, mora se zabraniti: no to vrijedi za sve prosvjede svih ekstremnih usmjerenja. Ako se valjano pravo okupljanja preslabo, preteško provodi da bi spriječilo prosvjede koji huškaju narod - a takav se dojam može steći iz prakse - tada se pravo okupljanja mora jasnije sročiti. Ako je pravo toliko zamršeno da za njegovu diferenciranu provedbu vremena i vještine ima samo još savezni ustavni sud u Karlsruheu, pravo okupljanja treba mijenjati. No ta promjena ne smije ugušiti pravo na prosvjede, nego bi trebala postaviti dobro primjenjiva pravila koja sudska krivudanja u donošenju odluka smanjuju na najmanju moguću mjeru. Zakonodavac ne može i ne smije više samo promatrati današnju nemoć sudova. Nota bene: ne radi se o odredbama sličnim za izvanredno stanje, ne radi se o posebnom pravu, ne radi se o paušalnom oduzimanju prava. Radi se o provođenju prava na prosvjede u praksi. Pravi recept nije još veći broj zabrana, nego jasan i odlučan nastup države i njezinih građana" - zaključuje komentator lista Heribert Prantl. Teror kao pomoćnik u izborima "Nestao je čovjek koji je nekada bio prvi čovjek Srbije. I sve govori u prilog tomu da je Ivan Stambolić u petak otet. A mediji beogradskog režima šutjeli su još i u nedjelju. Po svoj vjerojatnosti radi se o političkom zločinu. Ponajprije sada, kad prije planiranog ponovnog izbora jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića jačaju represije i zastrašivanja i kad se sve čini mogućim protiv 'izdajica'. U tim okolnostima treba strahovati je li Stambolić još živ. Nagađanja o motivima i zakulisnim ljudima prate cijeli niz nerazjašnjenih atentata u državi čijim temeljnim crtama pripada simbioza politike i kriminala. Bilo je mnogo desetaka obračuna u mafijaškom miljeu, no u politici su ubojstva odnijela više uglednih žrtava iz prvih redova režima, čak i iz najbliže okolice Miloševića i njegove obitelji nego među otvorenim političkim protivnicima. Stoga uvijek ostaje pitanje: radi li se o državnom teroru po nalogu s najvišeg mjesta ili o teroru nekontroliranih 'krugova režima'? Njegov nekadašnji prijatelj i zaštitnik Stambolić, kojega je Milošević srušio prije 13 godina zbog prisvajanja najviše vlasti, nije bio jedan od onih koji bi mu danas mogli biti opasni. Unatoč kritičkim interviewima i nekim povremenim nastupima, Stambolić za to ne bi imao ni ambicija ni političke platforme. No da bi se stvorilo ozračje opće nesigurnosti i straha, svaka je žrtva dobra - osobito uz nejasne motive zločina" - drži komentator lista kue. AUSTRIJA DIE PRESSE 28. VIII. 2000. Ruski napredak "Ne stoje baš najbolje ruske težnje za tehničkim postignućima i demonstriranjem veličine u svijetu. Najprije je potonuo zaštitni znak mornarice, supersuvremena, ali ruski boležljiva atomska podmornica 'Kursk' na morsko dno i odnijela 118 ljudi u mornarski grob. A zatim se zapalio televizijski toranj 'Ostankino', zaštitni znak Moskve i najviša građevina u Europi, pa televizijski zasloni u Moskvi i okolici do daljnjega ostaju crni. Je li to tek zakon niza ili jednostavno smola? Ili je to ipak izražajno nizanje nesreća koje se mogu povezati s beznadnim stanjem u Rusiji? Vojska i civilno zrakoplovstvo, opskrba energijom i bolnice već godinama o tomu pjevaju tužbalice. Ipak crni vic da je predsjednik Vladimir Putin sam zapalio toranj kako bi onemogućio kritičko izvještavanje o svojem diletantizmu u svezi s katastrofom 'Kurska', dakako ne dolazi u obzir. Naprotiv: možda je moskovsko vodstvo sretno što je dobilo predah od medijskog bubnjanja, ali u stvari je prestanak emitiranja Putina uhvatio na krivoj nozi. Jer za razliku od drame s podmornicom, ruski je predsjednik ovaj put reagirao brzinom munje. Očito ne želeći da mu opet prigovore nedostatak odlučnosti i bijedan nastup, sazvao je kriznu sjednicu u Kremlju i ofenzivno se požalio 'u kakvom su stanju u nas životno važna postrojenja a i cijela zemlja' - ali nema televizije koja bi novorođenog menadžera krize Putina odnijela i u dnevne sobe i srca Moskovljana. Tako nesretni obnovitelj Rusije promiče gospodarske napore, potrebne da bi se u buduće spriječile slične nezgode. Općinstvo međutim, opsjednuto televizijom kao inače samo ono u dalekoj Americi, mora uzeti novine da bi saznalo da ruski napredak, ako upravo beznadno ne propada, nestaje u dimu" - piše Andreas Schwarz.