DNEVNI PREGLED BR. 166 31. KOLOVOZA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 30. VIII. 2000. Pregled tiska "'The Financial Times' viješću bilježi novosti u istrazi o ubojstvu Milana Levara prenoseći informacije kako je on ubijen u eksploziji bombe. List podsjeća kako je Levar dragovoljno svjedočio protiv Hrvata koji su sudjelovali u navodnim masakrima Srba od 1991. do '95. godine. Ističe se kako je on dva puta bio ispitan od strane istražitelja Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, no kako se nije nalazio u nikakvom programu zaštite svjedoka. Levar je, kako prenosi list, u interviewima opisivao ratne zločine u Gospiću i optužio važne vojne i političke čelnike za sudjelovanje u zločinima, odnosno njihovo nesprječavanje. List dalje prenosi kako je hrvatska Vlada osudila ovo ubojstvo, ističući kako će od nadležnih zatražiti da učine sve kako bi se pronašli počinitelji. 'The Daily Telegraph' piše o nestanku bivšeg srpskog predsjednika Ivana Stambolića u Beogradu. List prenosi kako su jugoslavenski oporbeni čelnici za Stambolićev misteriozni nestanak optužili Miloševićev režim. Sličnog je mišljenja i Stambolićev odvjetnik Nikola Barović, koji smatra kako je njegov nestanak usmjeren na smirivanje Miloševićevih protivnika. On ističe kako režim mora znati što se, zapravo, dogodilo. Prema njegovim riječima, o tome svjedoči činjenica da je medijima naređeno da o ovom događaju šute. Vuk Drašković je, pak, kako prenosi 'The Guardian', zatražio Stambolićevo puštanje, nazvavši ovaj izgred terorističkim činom. List podsjeća kako je 63-godišnji Ivan Stambolić nestao u petak u Beogradu kada je krenuo na trčanje. On je, inače, u posljednjim interviewima kritizirao Slobodana Miloševića predviđajući kako mu se bliži nasilan kraj". 29. VIII. 2000. Za reakciju na napise o istrazi zločina u Ahmićima zamolili smo Antu Nobila, odvjetnika hrvatskog generala Tihomira Blaškića, kojega je sud u Haagu osudio za odgovornost za zločine u Ahmićima. U razgovoru sa Žarkom Vodinelićem gospodin Nobilo je naglasio da ne može detaljno govoriti o rezultatima istrage koji nisu objavljeni, ali je rekao kako to potvrđuje spoznaje do kojih je došla obrana generala Blaškića u istraživanju slučaja Ahmići. = Ja sam svakako zadovoljan što je i policija, odnosno Služba za zaštitu ustavnog poretka došla do istih rezultata kao i Blaškićeva obrana. Naime mi smo cijelo vrijeme tvrdili da je postojala paralelna linija zapovijedanja, jedna prikrivena linija zapovijedanja kojom su zapovijedali političari putem jedinica posebne namjene i vojne policije. Tim jedinicama su vršili teror nad pripadnicima druge nacije. To je bilo vrlo teško dokazati jer to nije ona formalna linija zapovijedanja i naravno da ću ja pokušati stupiti u kontakt s Ministarstvom unutrašnjih poslova Hrvatske i tražiti, znati njihov istrage, odnosno razmjene podataka jer držim da unatoč svemu naša istraga je daleko dalje otišla i da imamo preciznije i kvalitetnije podatke od njih. - U medijima se među ostalim tvrdi i da je postojalo zataškavanje zločina, odnosno da se poticalo lažno svjedočenje u Haagu? = To je jedan praktički prekriveni rat koji se vodio između obrane generala Blaškića i tadašnje tajne službe Republike Hrvatske. Onaj koji je to preciznije pratio u Hrvatskoj djelomično i nešto zna o tome. Na kraju smo bili završili na način da su me iz haaškog suda upozorili da se priprema atentat na mene. Mi smo cijelo vrijeme osjećali da tajne službe nam u nekim elementima pomažu gdje su opći, zajednički interesi, međutim kad god bi se mi približili dokazivanju paralelnih linija zapovijedanja činili su sve da nas onemoguće. Mi smo odmah proglasili Petkovićevo svjedočenje lažnim, odmah kad je svjedočio, tako da nas ne iznenađuju podaci da je on posebno brifiran i pripreman u Zagrebu za to lažno svjedočenje. Mi smo znali, iz nekih drugih izvora, da Petković šest mjeseci prije svjedočenja se vrlo malo faktičkih podataka sjećao, a na sam dan svjedočenja je bio očigledno izbrifiran i znao je svaki detalj, s time što je čak znao i dokumente s kojim mi raspolažemo ili s kojima sud raspolaže, i stoga je za zaključiti da ga je netko tko je prilično bio upućen u sve te stvari pripremao. To da se Blaškićeva obrana konstantno onemogućavala, to je nama bilo poznato. Da smo bili prisluškivani, praćeni, da su nam pokušali agente ubaciti u našu okolinu koji bi izvještavali, mi smo to cijelo vrijeme znali i poduzimali određene zaštitne mjere. - Ako se pokaže da je lažno svjedočenje s hrvatske strane utjecalo na ishod suđenja generalu Blaškiću, što ćete Vi poduzeti, odnosno što će to zapravo značiti za generala Blaškića? = Vidite, ovi rezultati u svojoj ukupnosti držimo da će dovesti do bitno povoljnije presude za generala Blaškića. Mi smo iskaz Petkovića jednostavno opovrgli jer smo našli dovoljno dokaza da ga možemo dokazati da je bio lažan i prije. Međutim haaški sud se u detalje nije htio upuštati, on je imao formalnog zapovjednika i po zapovjednoj odgovornosti je smatrao da je to dovoljno da bi ga se proglasilo krivim. Međutim sada kada je utvrđeno da je on bio brifiran i pripreman za lažno svjedočenje, kad je utvrđeno tko je pripremio zločin u Ahmićima, mislim da je to jedna sasvim druga situacija. Meni se čini da je i u haaškom sudu to shvaćeno. Naime, obrani generala Blaškića odavno je istekao rok za podnošenje žalbe. međutim oni su nam na našu molbu otvorili taj rok. Dokle god dolaze novi dokumenti, dokle god se prevode dokumenti koje smo mi pribavili, dokle pribavimo nove dokaze nama je otvoren rok i shvatili su da se radi o jednoj izvanrednoj situaciji da je nakon 3. siječnja, nakon promjene vlasti, mnogi arhivi, mnogi izvori su deblokirani, i da se sada svi skupa nalazimo u jednoj potpuno novoj situaciji. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 30. VIII. 2000. Pregled tiska Njemačke novine i danas komentiraju ulogu Libije prigodom oslobađanja taoca s filipinskog otoka Joloa. 'Holsteinischer Courier' iz Neumuenstera piše kako je sigurno da Libija koristi trenutak kako bi petro-dolarima otkupila međunarodni ugled. Jer Gadafi - netipičan u svakom pogledu i vladar sa najdužim stažom u čitavoj Africi, želi pod svaku cijenu iz pustinje na diplomatski parket. No uspješnost pregovora ne smiju se vrednovati samo sa stajališta troškova i koristi za libijskog vođu revolucije. Premalo se u ovom egzotičnom slučaju otmice obraćala pažnja na pitanje morala i uvjerenja. Rajab Azaruok, Gadafijev čovjek na Filipinima, govorio je s muslimanskim ekstremistima i o zakonima vjere. Smije li musliman otimati strance, dopušta li Muhamedov nauk nasilje protiv miroljubivih osoba koje razmišljaju drukčije? Poslanici neprijateljskog Zapada nisu za skupine poput Abu Sajafa nikakvi partneri za razgovor. I zbog toga baš zemlje kao Libija mogu mnogo više pomoći u pregovorima, smatra list. Ipak, većina listova slaže se s mišljenjem hamburškog 'Bilda' da Gadafi dopušta da ga se slavi kao osloboditelja taoca, što izaziva mučninu jer ljudi koji su mjesecima bili zlostavljani, moraju stajati u bijelim majicama i pozirati kao živi reklamni panoi za diktatorovu 'međunarodnu zakladu dobrotvorne organizacije' i njegovu 'veliku socijalističku narodnu republiku'. A u stvarnosti je Gadafi bio dobro poznati kum međunarodnog terora. A novac koji je njegov poslanik dao za oslobađanje taoca, služi za financiranje terora i ubuduće. A mi doživljavamo lažljivu, bijednu propagandnu predstavu, smatra hamburški list. Nakon mnogo oklijevanja, i njemačka Katolička crkva odlučila je otvoriti svoju blagajnu prisilnim radnicima koji su u njenim institucijama morali raditi u vrijeme nacističkog režima, ali neće taj novac uplatiti u zajednički fond. 'Stuttgarter Nachrichten' komentira da njemačkim katoličkim biskupima nije jača strana donositi hrabre odluke. A kad konačno djeluju, onda prekasno i neodlučno. Evangelistička crkva je pokazala kako se bez mnogo buke može stati iza vlastite povijesne odgovornosti i uplatila je 10 milijuna u odštetni fond. Katolički pastiri radije idu nekakvim svojim putovima. A upravo ta posebna uloga koju si dopušta Katolička crkva, još jednom pokazuje kako ona teško izlazi na kraj s vlastitim pogreškama i propustima. A kako bi i moglo biti drukčije u jednoj instituciji koja sebe smatra nepogrešivom. Tko stalno pokazuje prstom na druge i živi u uvjerenju kako sama ima čistu savjest, teško da može biti vjerodostojna, smatra 'Stuttgarter Nachrichten'. Njemačko izdanje 'The Financial Timesa' analizira moguće posljedice i piše da su biskupi pošli od argumenta kako je Katolička crkva zapošljavala samo oko jednog promila, svakog tisućitog prisilnog radnika i kako ih nisu izrabljivali niti silili na težak rad. A to je potpuno neprihvatljivo. Predsjedavajući katoličke biskupske konferencije Karl Lehman pokušava jeftinim načinom skinuti teret sa svoje institucije. A i mnoga poduzeća su i prije biskupa tvrdili kako su se dobro ponašali prema svojim prisilnim radnicima. A ako bi ovo glupavo držanje Katoličke crkve postala pouka, onda ubrzo više neće biti niti jednog poduzeća koje će htjeti uplatiti u fond u kojem ionako nedostaje novca. Jer nikome neće biti teško naći takve prozirne argumente kakvi su ovi od katoličkih čuvara morala, smatra komentator njemačkog izdanja 'The Financial Timesa'. *** 'Bilo je očito da je na Filipinima jedno zakazalo: naime, mreža međunarodne diplomacije, koja inače povremeno funkcionira. Zakazalo je i ono što pomaže, primjerice, u Južnoj Americi - uključivanje kršćanskih posrednika, odnosno crkava. Dakle, ovdje se moralo pronaći nekoga tko zna razgovarati s ljudima, koji imaju muslimansku pozadinu. I upravo smo tu, nakon što su odnosi između Njemačke i Libije u posljednje vrijeme više ili manje normalizirani, posegnuli za libijskom pomoći', tako je sporno prihvaćanje libijskog posredovanja u oslobađanju šest taoca iz ruku muslimanskih pobunjenika na otoku Jolo opravdao državni ministar u Ministarstvu vanjskih poslova, Christoph Zoepel. On je iz Libije dopratio oslobođenog Nijemca Wernera Wallerta, čiji se sin, zajedno s još šest taoca i dalje nalazi u rukama otmičara. Zoepel je istodobno naglasio da on prihvaćanje libijske pomoći nikako ne doživljava kao padanje na koljena pred predsjednikom Libije Moamarom Gadafijem, kako određeni politički krugovi karakteriziraju držanje europskih Vlada čiji su se državljani nalazili u zarobljeništvu. Američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright tu je akciju oslobađanja nazvala 'začuđujućom', a stavove šefice američke diplomacije jasno je formulirao njezin glasnogovornik Philip Reeker: = Vjerujemo da je pogrešno platiti otkupninu. Mi smo uvijek bili i bit ćemo protiv toga. Sjedinjene Države neće se upustiti u trgovinu s teroristima i neće osloboditi zatvorenike. To bi samo ohrabrilo buduće otmičare i ugrozile nevine ljude. No, pomoć bi Sjedinjenim Državama uskoro mogla biti potrebna. Naime, sve je neizvjesnija sudbina Amerikanca Jeffreya Schillinga, kojeg je druga skupina muslimanskih pobunjenika na Filipinima otela u ponedjeljak. Nakon što je američka Vlada odbila učiniti bilo kakve ustupke otmičarima, oni su zaprijetili da će ubiti svog taoca. Filipinski pobunjenici tom akcijom najvjerojatnije žele iznuditi puštanje na slobodu Ramsija Jussefa, optuženog za napad na newyorški World Trade Center. (RDW) FRANCUSKA LE MONDE 29. VIII. 2000. Protuglobalizacijska internacionala svodi račune poslije Seattlea Posebni dopisnik lista Herve Kempf piše: "Slabo poznat široj javnosti, Međunarodni forum o globalizaciji igra vrlo važnu ulogu u borbi protiv globalizacije, onako kako je zamišlja Svjetska trgovinska organizacija. Taj je forum osnovan 1994., a okuplja mudre glave iz pedesetak aktivnih udruga sa svih strana svijeta. Taj forum sa središtem u Kaliforniji bio je katalizator svih demonstracija u Seattleu protiv Svjetske trgovinske organizacije, u studenome 1999. A upravno vijeće toga foruma, s dvanaest članova, sastalo se 26. i 27. kolovoza u mjestu Cevennes, u Francuskoj, kako bi održalo svoju godišnju sjednicu. Upravno vijeće je najprije sastavilo pregled aktivnosti pokreta protiv globalizacije u godinu dana poslije konferencije u Seattleu. Uspjeh demonstracija ulio im je novu snagu. 'Prije smo molili vlade da se udostoje promijeniti stanje stvari, a sada je ovaj pokret sila koja se može mjeriti sa snagom Svjetske trgovinske organizacije', kaže Maud Barlow iz kanadskog vijeća Foruma. Seattle je donio još neke promjene: Martin Khor iz organizacije Third World Network (Mreža Trećeg svijeta), smještene u Maleziji, primjećuje da države južne polutke počinju shvaćati da za njih globalizacija neće nužno biti dobra stvar. Naprotiv, kažu u Upravnom vijeću Foruma, SAD i Europska unija nisu ništa promijenili u svojoj potpori sadašnjoj Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Zatim su u vijeću raspravljali o budućoj strategiji djelovanja. Oni žele prevladati vrijeme u kojemu su samo kritizirali i početi davati alternativna rješenja. Međunarodni forum o globalizaciji uskoro namjerava objaviti dokument s načelima gospodarskog sustava koji bi bio posve drukčiji od onoga o kakvome sanjaju promicatelji Svjetske trgovinske organizacije. A glavni stub te alternative bilo bi načelo subsidijarnosti, prema kojemu se višoj razini (državnoj ili međunarodnoj) prenosi samo pravo na odluke koje ne mogu donijeti neke lokalne zajednice. Na manje teoretskoj razini, vijeće Foruma odlučilo je dati prednost UN-u pred Svjetskom trgovinskom organizacijom. Naravno, UN je slab i ima brojne nedostatke, ali ima potencijal koji u Međunarodnom forumu o globalizaciji žele povećati i ojačati. Forum će organizirati veliku konferenciju na tu temu u New Yorku 5. rujna. 'Ustanove osnovane u Bretton Woodsu (Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i ono što je danas postala Svjetska trgovinska organizacija) treba postaviti u podređeni položaj u odnosu na UN, kao što je to bilo predviđeno prigodom njihova osnivanja', kaže Victor Menotti, direktor programa za zaštitu okoliša Foruma. U Forumu i dalje namjeravaju zadržati slogan borbe protiv Svjetske trgovinske organizacije 'Shrink it or sink it' ('Sputajte je ili je potopite'). Ako vlade najkasnije za godinu ili dvije ne smanje moć i ambicije Svjetske trgovinske organizacije, Međunarodni forum o globalizaciji pokrenut će borbu za uništavanje te međunarodne organizacije. I organizmi s promijenjenim genetskim svojstvima imali su važno mjesto u raspravama upravnoga vijeća. 'Ti su organizmi ljudima konkretno pokazali na koji način velike tvrtke mogu preuzeti nadzor nad resursima', kaže Vandana Shiva iz Zaklade za znanost, tehnologiju i ekologiju sa sjedištem u New Delhiju. 'Poljoprivrdno-biotehnološka industrija će, zbog neuspjeha u Europi, sada sva nastojanja usmjeriti na države Juga'. Kako bi se oduprli toj strategiji, borba se mora pojačati u zemljama Trećeg svijeta. (...)". Razlozi odlaska "Jean-Pierre Chevenement voli ulogu onog koji znade reći 'ne'. On zna koliko je degolistička baština povećala njegov ugled u Francuskoj. U ovo doba velikog ideološkog konsenzusa, on zna koliko je javnost sklona njegovu takozvanom načelnom držanju. Jean-Pierre Chevenement već je dvaput otišao iz vlade: 1983., zbog tadašnjih gospodarskih odluka i 1991. zbog sudjelovanja Francuske u Zaljevskom ratu. Svaki put je očitovao bitno neslaganje s Matignonom i Elizejem, njegujući, s darom i ljupkošću, svoj ugled pobunjenog plemića. Ovog tjedna čini istu pogrješku, odlazeći iz ministarstva unutarnjih poslova i vlade Lionela Jospina zbog, kako kaže, korzičke prepirke. Opet je to učinio s jasnom jednostavnošću onog kojeg vode samo vlastita uvjerenja: 'Ne mogu biti dva politička pravca u vladi, kaže; zbog toga snosim posljedice'. Bolje bismo shvatili predsjednika Građanskog pokreta (Mouvement des citoyens) kada bismo ozbiljno promotrili razloge koje navodi da bi opravdao svoj postupak. Uglavnom, g. Chevenement zamjera Matignonu što u rješavanju korzičkog pitanja 'ne zahtijeva prethodnu osudu nasilja'. G. Jospin je počinio kobnu pogrješku što od korzičkih sugovornika nije zatražio da se javno odreknu nasilja i osude ubojstvo prefekta Erignaca prije početka svih pregovora. Ako se zna da je većina prethodnika g. Chevenementa na Trgu Beauvau, među kojima je i drugi poznati 'republikanac' Charles Pasqua, tajno pregovarala s predstavnicima mnogih naoružanih ogranaka korzičkih nacionalističkih stranaka, složit ćemo se da je razlog u najmanju ruku licemjeran. Ukratko, nema preduvjeta za tajno pregovaranje s maskiranima! No on se traži kada je riječ o jasnom pregovaranju sa zastupnicima svih boja u korzičkoj skupštini. Nije li pregovore trebalo započeti nakon prekida svakog nasilja? No takvo stajalište omogućuje podmetačima bomba da budu gospodari političkog kalendara i da drže pregovore u šaci. Britanski premijer Tony Blair dobro je to shvatio. On je u puno napetijim i pogibeljnijim okolnostima u Ulsteru započeo pregovore s političkim ogrankom IRA-e, ne tražeći od njeg da prethodno osudi nasilje. G. Blair je dobro učinio: britanska vlada nije zbog toga izgubila ugled; stanje u Ulsteru se popravilo. Drugim riječima, osudu nasilja postaviti kao preduvjet, znači ne htjeti razgovarati s nacionalistima. Što znači da g. Chevenement odlazi zbog razloga koji se tiču njegove političke strategije koliko i korzičkog pitanja. Odlazi jer misli da će biti glasnogovornik, pa i kandidat na predsjedničkim izborima, velikog dijela javnosti koji se, kako u ljevici, tako i u desnici, ne prepoznaje u gospodarskim i u europskim odlukama današnje Francuske. To je doista vrijedno poštovanja. Ako se ima odvažnosti to i reći", piše list. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 30. VIII. 2000. Za sada je dobro "Otkako je prije deset godina, najprije plaho i pojedinačno, zatim sve jače i šire s druge strane bivšeg željeznog zastora počeo proces transformacije, reformske su države jako puno nadoknadile. To bi, sadašnja slika konjunkture kao - s pogledom na Rusiju - i dalje postojeće nade da će Putin gospodarsko-politički poduzeti što treba, moglo lako dovesti do euforične prosudbe stanja. Možda djeluje dojmljivo što su najvažnije srednjoeuropske reformske države od 1990. svoju radnu proizvodnost, dakle bruto domaći proizvod po zaposlenom uspjele povisiti za 141% - među njima Poljska čak za 216% - prema samo 33% u 'Eurolandu'. No čak da države i dalje toliko rastu, prema jednoj studiji Bank Austrije potrajat će primjerice do 2006. dok Hrvatska i Mađarska dostignu 40% proizvodne razine euro-zone, za Poljsku do 2009., za Češku do 2010. a za Slovačku čak do 2012. Samo je Slovenija taj prag prekoračila još 1995. i već se približava granici od 50%. U svakom slučaju predstoji još dug put, osobito stoga što se stope rasta takvoga stila ne mogu održati tijekom idućih deset godina. Osim toga, u svim zemljama, i u onim najnaprednijima, reformske se procese još ni izdaleka ne može držati dovršenima. Istodobno je dosadašnji put skoro posvuda bio strahovito bolan. Tako je transformacijska kriza u Rusiji, čija se dosadašnja reformska politika nije odlikovala posebnom smjelošću, donijela pad proizvodnje koji nije samo trajao znatno dulje od svjetske gospodarske krize u SAD-u, nego je bio i daleko dublji. To politički i gospodarski nisu baš povoljne pretpostavke da bi se učinilo nužno: provoditi restriktivan fiskalnopolitički smjer i u novčarskoj politici držati čvrsto zategnute uzde a ponajprije prihvatiti se restrukturiranja starih komunističkih poduzeća. Do sadašnji rezultati i spremnost naroda na patnju bez daljnjega izazivaju respekt, ali ipak još puno toga treba napraviti" - zaključuje komentator lista G. S. ŠPANJOLSKA EL MUNDO 28. VIII. 2000. Njemačka lokomotiva i dalje vuče gospodarstva Europske unije "Njemačka lokomotiva nastavlja vući europsko gospodarstvo. Unatoč ponovnoj pojavi inflacije zbog porasta cijena sirove nafte, njemačko je gospodarstvo ostvarilo rast od 3,3 posto u prvih šest mjeseci ove godine, što je najviše od ujedinjenja Njemačke. Njemački ministar financija Hans Eichel ispravio je predviđanja o gospodarskom rastu za ovu godinu s 2,75 na 3 posto zbog dobrih rezultata na području ulaganja i izvoza u prvoj polovini 2000. Podaci objavljeni jučer bili su veliko iznenađenje, budući da su tržišta jučer s velikom zebnjom primila vijest o padu pokazatelja povjerenja njemačkih vlasnika poduzeća. A dobro stanje njemačkoga gospodarstva dobra je vijest za sve države Europske unije, jer se time otklanjaju strahovi od nove promjene u gospodarskom ciklusu. A to je i posebno dobra vijest za Španjolsku, budući da je Njemačka naš drugi trgovinski partner prema količini izvoza. Sigurno je da naša država neće moći smanjiti razliku u prihodima u odnosu na Europsku uniju ako naše gospodarstvo bude raslo sporije nego sada, i ako inflacija bude viša. Ali prednosti rasta njemačkoga gospodarstva veće su od loših strana. To može pomoći pri podizanju tečaja eura, a time i smanjivanju sadašnjih inflacionističkih kretanja. Kad je o tome riječ, nitko ne sumnja da će sutra Europska središnja banka povisiti cijenu novca, sada na 4,25 posto. Predsjednik Deutsche Bank jučer je govorio o tome, tražeći povišenje za 0,5 posto. No, stručnjaci ne misle tako, jer strahuju da bi bilo kakvo povisivanje kamatnih stopa izazvalo pad ulaganja i potrošnje. Povisivanje kamatnih stopa dobro je za Španjolsku, čija je inflacija viša od prosjeka EU-a, iako će to imati negativan utjecaj na zajmove i kupovnu moć građana", piše u uvodniku lista. RUSIJA IZVESTIJA 30. VIII. 2000. Stranka sile 'Sojuz' je 'stranka koja će zastupati interese bivših djelatnika policije, vojnika i članova njihovih obitelji', a navijat će za 'Dinamo', koji je jedini športski klub na popisu nove stranke "U utorak popodne, u konferencijskoj dvorani moskovskog bazena 'Olimpijski' održana je sjednica organizacijskog odbora za pripremu utemeljiteljske skupštine ruske političke stranke 'Sojuz' (savez, op. prev.). Osobitost te političke novotarije je u tome što njezin kostur čine bivši generali i časnici ministarstva obrane, ministarstva unutarnjih poslova, FSB-a (Savezna služba sigurnosti) i drugih ustroja sigurnosti. U priopćenju organizacijskog odbora, 'Sojuz' je prikazan kao 'stranka koja će zastupati interese bivših djelatnika policije, vojnika i članova njihovih obitelji'. No očekuje se da će se u 'Sojuz' uključiti sve zdrave snage koje se zalažu za obnovu Rusije'. Njihov je slogan: 'Red-zakon-pravna država'. Biti oporba vlasti nije im jedini cilj. Ako u Putinu prepoznaju državnika i tvorca pravne države, bit će mu potpora i oslonac. Tako ukratko izgledaju glavne ideološke značajke 'Sojuza'. Možemo samo dodati da je organizacijski odbor upozorio list 'Izvestija' da riječ 'savez' u ovom slučaju ne shvati kao očitovanje nostalgije za sovjetskom državom. T.j. da ga shvati u prvotnom značenju - jedinstvo. Ne više od toga. 'Saveznici' već imaju čitav niz dokumenata - statut, program, proglase i ostalo, sve bez čega ne može nijedna normalna stranka. No, kao i u većini takvih uradaka, prosječni će građanin pronaći uobičajene izreke o potrebi da se zemlja izvuče iz blata. Zanimljivo je da se nova organizacija odmah distancirala od boraca za isti pravni poredak i socijalnu sigurnost vojnika kao što je terehovski 'Savez časnika' i iljuhinski 'Pokret za potporu vojske'. Kako god bilo, njih nema na dugom popisu suutemeljitelja 'Sojuza'. Istina, popis nije nimalo obojen politički, već vojno- domoljubno. Tu su 'Bojno bratstvo' Borisa Gromova, različite udruge veterana specijalnih postrojba, oružanih snaga, ministarstva unutarnjih poslova, Savezne službe sigurnosti, Ministarstva za izvanredna stanja i drugi. Kao i savezna i područna središta za socijalnu zaštitu vojnika i veterana. Ističe se oveća skupina privatnih zaštitara. 'Saveznici' će navijati za 'Dinamo', koji je jedini športski klub na popisu nove stranke (CSKA, možda, u načelu). Među osobama koje su sudjelovale u osnivanju stranke (još je rano govoriti o njima kao o čelnicima), spomenut ćemo dva imena: vojni general Mihail Moisejev i general-pukovnik Anatolij Škirko. (...) Za sada je teško reći hoće li ova nova vojna stranka biti pošteđena 'dječje bolesti ljevičarstva', od koje su kronično obolijevali njezini prethodnici. Skretanje u hura-domoljublje i u traženje 'unutarnjeg neprijatelja' također je jedno od opasnosti vojno- političkih stranaka. No 'Sojuz' bi vrlo vjerojatno mogao potonuti u tutorstvu koje bi mu mogli nametnuti djelatni činovi vojnih ministarstava. Rodovska veza među profesionalcima vojničkog poziva može nepovoljno utjecati na sudbinu stranke koja želi imati političku ulogu u društvu", piše Vladimir Jermolin. SEGODNJA 30. VIII. 2000. Zbogom socijalizmu "Rusija je u deset godina provedbe reforma jednu za drugom gubila 'stečevine socijalizma' - besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno školovanje, socijalne olakšice... Požar u 'Ostankinu' srušio je i zadnju utvrdu socijalizma - besplatnu televiziju. Očito je da se nećemo moći u potpunosti vratiti na prijašnje stanje. Razradit će se različite sheme plaćanja televizijskog signala - pretplata, televizijski porez, povezivanje cijene tv-usluga s visinom plaće, sustav olakšica za umirovljenike i siromašne građane, itd. Danas se svi slažu da su najviše nastradali umirovljenici i nezbrinuti slojevi stanovništva. Televizijske su serije za njih bile gotovo jedina moguća zabava. Oduzeti im to, značilo bi lišiti ih trenutaka varljive sreće koji su im pomagali da prežive u neljudskim uvjetima 'divljeg kapitalizma' a la russe. Promjene na informacijskom tržištu već su započele. Imućniji slojevi počeli su nabavljati satelitske antene, dio Moskovljana koristi usluge kabelskih mreža, a drugi se uzdaju u državu. No rješenja koje bi omogućilo da se u Moskvi i okolnom području u potpunosti obnovi televizijski program, za sada nema. To znači da se informacijski prostor raspada prema teritorijalnom, imovinskom i nizu drugih načela. Uostalom, taj proces ima i svoje dobre strane. Prvo, Rusija (istina, za sada samo u Moskvi) će početi ići u korak sa svjetskim tijekovima. Nigdje u razvijenim državama nije moguće da dvije do tri savezne postaje zadovoljavaju televizijske potrebe čitave zemlje. Razvitak kabelskih mreža, područnih tvrtka i snažno širenje Interneta, put je kojim kroči suvremeno informacijsko društvo. To je put specijalizacije televizije i cijepanja televizijskog gledateljstva na sitne djeliće. U Rusiji, vlast u zadnjih nekoliko mjeseci poduzima velike napore kako bi stvorila jedinstven informacijski prostor kojim će se upravljati iz jednog središta. To je put u informacijsko kameno doba. Sada postoji nada da će nas ova čaša mimoići. Za sada je informacijsko društvo u potpunosti stvoreno samo u Moskvi. No u povoljnim gospodarskim prilikama, za njom će uskoro poći i područja. Drugo, cijepanje informacijskog prostora smanjuje mogućnost za manipuliranje javnim mišljenjem. Umjesto jedinstvene televizijske gomile, u Moskvi će nastati puno gledateljstava koja će se razlikovati po sastavu, od kojih će svako imati svoje stajalište. Stoga bi jurišne psihotehnologije koje je Kremlj rabio u prošlim izborima, sljedeći put mogle doživjeti neuspjeh. Dakako, ako se izbori općenito ne ukinu. Danas se puno govori o opredijeljenosti televizije, o manipuliranju društvenom svijesti pomoću 'televizijskog pendreka'. Iz nepoznata razloga se zaboravlja da je besplatan samo sir u mišolovci. Budući da društvo za sada nije spremno da iz svog džepa plaća rad neovisnih glasila, za nj rade oligarsi, krupne poslovne strukture i drugi pokrovitelji. A tko plaća glazbu, taj je i naručuje. Nakon požara u 'Ostankinu' došlo je do prijeloma. Dio građana već je svjestan kako mora platiti televizijsko zadovoljstvo. No, na žalost, to je mali dio puka. Najveći će se njegov dio do zadnjeg časa uzdati u pomoć države. U prirodnim znanostima postoji takozvana teorija katastrofa koja, za razliku od Darwinove evolucijske teorije, razvoj života na Zemlji prikazuje kroz niz katastrofa koje su poticale procese razmjene u prirodi. Ta se teorija primjenjivala i na društvenu stvarnost. Ona savršeno odgovara za tumačenje procesa koji se događaju u našoj zemlji. Upravo nakon katastrofa (društvenih, političkih, tehnogenih i dr.), u Rusiji dolazi do prijeloma u razvoju koji ju priprema za sljedeći 'veliki skok', za proboj. Sada smo se opet našli pred 'velikim skokom'. Koliko će daleko Rusija ovaj put skočiti, pitanje je na koje će uskoro odgovoriti sam život", piše Avtandil Culadze. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 30. VIII. 2000. Rasprava o budućnosti američko-kineskih odnosa "Kina postaje američki najveći protivnik i suparnik. Gospodarski i vojno još nije ni izbliza postala velesila. Gospodarska i vojna modernizacija Kine tek je počela, ali bi Kina mogla zamijeniti Sovjetski Savez, najvećeg američkog strateškog suparnika. Nije pitanje kako nego kada će Kina postati jaka gospodarska i vojna sila s velikim utjecajem. To će posve sigurno utjecati na američku pacifičku i azijsku strategiju", piše Amos Perlmutter, profesor političkih znanosti i sociologije na Američkom Sveučilištu i urednik časopisa "Journal of Strategic Studies". "Očito je da su i demokrati i republikanci svjesni kineskih mogućnosti te da su Kinu pretvorili u ozbiljan američki strateški interes. Clintonova je vlada neuspješno pokušavala provoditi politiku strateškoga partnerstva koje baš nije dugo trajalo i koje se raspalo kad je Kina prekršila ljudska prava i počela davati agresivne izjave o Tajvanu. Demokrati se još odlučuju za status quo, prihvaćajući politiku o jedinstvenoj Kini uz uzaludno upozorenje zbog kineskih prijetnja Tajvanu. Stvarna rasprava o budućnosti američkih odnosa s Kinom počela se razvijati u Republikanskoj stranci, njezinu vodstvu u Kongresu, a sad i među Bushevim savjetnicima za državnu sigurnost. Kako je 22. kolovoza pisao 'The Washington Post', bitka oko politike prema Kini, koja se vodila iza kulisa, 'postala je otvorena u vrijeme sastavljanja programa Republikanske stranke'. Republikanci iz Kongresa imaju radikalno stajalište prema Kini koju doživljavaju kao tiransku totalitarnu diktaturu, a Tajvan kao uspješnu demokratsku i kapitalističku državu. Zapravo, neki radikalni republikanci rado bi izbrisali svaki trag politike jedinstvene Kine, odnosno standardne američke politike prema Kini još od sedamdesetih. Realnije i umjerenije republikance predvode Condoleezza Rice i njezin kolega s Harvarda Robert Blackwill, odgovoran za školovanje agenata obavještajne službe Narodne oslobodilačke vojske na Harvardu. Blackwill priznaje postojanje politike jedinstvene Kine, ali je ne podupire. Condoleezza Rice je očito nezainteresirana za kineski nuklearni razvoj za koji tvrdi da nije prijetnja. Ona i Blackwill bore se protiv radikalnih republikanaca u Kongresu prihvaćajući Kinu kao najveću nuklearnu silu u Aziji 'i pokušavajući diplomacijom raspršiti svaku prijetnju'. Pravo je pitanje je li Kina novi, ekspanzionistički Sovjetski Savez. Ne znamo. To će se pokazati u unutarnjoj borbi između reakcionara i onih koji žele modernizaciju. Ted Galen Carpenter, jedan od urednika djela 'Kineska budućnost: konstruktivan partner ili nova prijetnja?' (Cato institut, 2000.) nudi osvježavajuću i realnu analizu američke politike prema Kini. On misli da je američka politika uglavnom stereotipna, zbrkana i nedosljedna. Carpenter tvrdi da Kina nije mesijanska politička sila; ona nije nacistička Njemačka ni Sovjetski Savez s ideološkim, ekspanzionističkim usmjerenjem. Iako se Kina još guši u marksističko-lenjinističko-maoističkoj ideologiji, njezine gospodarske kapitalističke težnje uvelike nadrastaju ideološku odanost, koliko god ona bila jaka. Po Carpenterovu stajalištu, Kina je konvencionalna velesila u usponu, a ne zloćudna ekspanzionistička država. Sumnjam da će mnogi od nas potpisati njegovo mišljenje. Ono ipak pokazuje da modernizacija nadjačava maoističke sklonosti. Možda nećemo opet biti svjedoci kulturne revolucije i pokolja na Tiananmenu, ali tlačenje i uskraćivanje ljudskih i manjinskih prava bitna su kineska obilježja. Što se tiče Tajvana, Carpenter misli da je tajvanska autonomija sigurno poželjna, ali nije dovoljno jak državni interes da bi SAD krenule u rat protiv nuklearne sile. Ja mislim da je tajvanska autonomija još dio američke politike prema Kini. Obrana demokratskih i kapitalističkih država - Tajvana, Japana, Južne Koreje, Indije - velik je američki interes i može ipso facto postati nezaobilazan američki državni interes. Logika odvajanja Tajvana od Kine je zdrava, ali ne znam je li realna. Svakako potpisujem Carpenterovo mišljenje o opreznoj i ostvarivoj američkoj politici prema Kini i da bi SAD morale zadati svoje državne interese u regionalnim okvirima, uspostaviti, recimo, bliže odnose sa sve većim azijskim silama poput Indije i, naravno, Japana. U potpunosti prihvaćam ideju da SAD moraju ohrabriti i stvoriti poticaj drugim regionalnim silama kako bi bile protuteža Kini. Kinesko-američki odnosi još su u stalnim promjenama. Nema jasne i pouzdane procjene o tome koliko Kina doista namjerava upotrijebiti svoju moć. Još moramo mnogo toga razraditi, analizirati i pojasniti prije nego što donesemo stratešku procjenu o tome kako tretirati Kinu. To pitanje neće riješiti sukobljeni republikanci, status quo demokrati pa čak ni neideološki realisti poput Carpentera. Metoda pokušaja i pogreške utemeljena na razvoju pravoga modela za Kinu doista se primjenjuje. Merle Goldman i Andrew J. Nathan u nedavno objavljenom 'Povijesnom pogledu na suvremenu Istočnu Aziju' (Harvard, 2000.) nude najzanimljiviju analizu tipa primjerenih modela od 1949. do danas. Pomak od sovjetskoga modela prema maoizmu i kulturnoj revoluciji ne ohrabruje, ali postmaoističke reforme od 1978. do danas, 's kineskim obilježjima' i Den Xiao-pingovim i Jiang Zeminovim reformama, predstavljaju zaokret od reakcionarnoga staljinističko-maoističkog modela. Čak i slabljenje maoističke ideologije ne jamči da će pomak od zastarjelog i strogog modela prema fleksibilnijem značiti da se Kina izliječila od maoizma. Ne očekujte da će postati demokratska država, budite oprezni kad definirate Kinu kao silu koja nije sklona revizionizmu. Ideološki otrov još živi ispod modernizacijske revolucije koja ne jamči kraj ideološke bitke između doktrinista i reformista. Američka politika prema Kini ne bi se smjela temeljiti na realnoj politici i ravnoteži sile nego na načinu na koji sukobljene strane rješavaju svoje neriješene svađe. Lenjinistička politika 'korak naprijed, dva natrag' ne bi smjela biti odbačena kao najvažniji faktor u američkim odnosima s Kinom u 21. stoljeću. Kao rezultat unutarnje borbe za vlast između reakcionara i pristaša modernizacije još bi se mogla pojaviti revizionistička Kina", piše Perlmutter.